Sportski tipovi i politički trutovi

U Bosnu i Hercegovinu dolazi nekoliko stalnih evropskih posjetilaca, koji ovdje djeluju gotovo kao mentalni savjetnici. Nasuprot njih su naši politički trutovi i ikebane, koje vjerovatno misle da jedino oni predstavljaju ovu državu pred svijetom?

Govorimo da nam državu pred svijetom predstavljaju uglavnom umjetnici, kulturnjaci i, naravno, sportisti. Da li vam kao sportski tipovi djeluju Bakir Izetbegović, Šefik Džaferović, Halid Genjac, Mladen Ivanić ili Dragan Čović, bivši navijač  Veleža? Vidjeli smo ih samo za govornicama i znamo da imaju vrlo okretan jezik, spreman na svaku moguću akrobaciju.  

Već smo navikli da naši vrhunski sportisti teško idu na takmičenja i da je stalni problem novac. Iz godine u godinu se slučajevi ponavljaju. Djevojčica Ajla Mahmutović, članica karate reprezentacije BiH, objavila da neće ići na Svjetsko prvenstvo u karateu jer je otac do sada podizao kredite da je pošalje na takmičenja.

Od naših političkih trutova i jezičkih akrobata, ne možeš ni očekivati da se zauzmu za sportiste. Ne očekuješ čak ni da razumiju teško socijalno stanje u kojem žive brojne porodice u ovoj državi. Dok su na vlasti jesu li se ikad upitali koliko ima djece koja liježu gladna u postelje? A ima ih, jer je u ovoj državi više od 480 hiljada nezaposlenih, uglavnom roditelja neke gladne djece. Empatija je zakržljala u ovoj vlasti.  

Kako će onda takvi imati razumijevanje za dijete koje je dobilo priliku da se takmiči na jednom svjetskom turniru?

Zašto država nema sistemski riješen problem sporta? Zašto smo godinama tavorili i tavorimo sa institucijama kulture? Zašto smo zatvarali muzeje? Zašto nam propada državna Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH? 

Ova država bi mogla imati svoje crne fondove za sport, za kulturu i posebno prevodilaštvo, za filmske fondacije. Alija Isaković mi je pričao kad su on i Gavrilo Grahovac krenuli u Beograd da za „Svjetlost“ dobiju pravo od porodice na sabrana djela Meše Selimovića. Gavro je pare, koje su prošle kroz knjige, jedva složio u kutiju za cipele i stavio je pod mišku. Kad su stigli u Beograd Mešina udovica ih nije htjela ni pustiti u stan, a onda je Gavro gurnuo vrata, ušao i istresao pare na kuhinjski sto. Ugovor je odmah potpisan. Ideja ja bila: Oni su nama oteli Mešu, a mi ćemo vratiti njegova sabrana djela u Sarajevo. Godinama kasnije upravo ova „nacionalna“ vlast je prodala najmoćniju izdavačku kuću u BiH sa svim njenim autorskim pravima „za malo bolje cipele“.

Para ima i dijele se šakom i kapom za skupe sezonske festivale, za ljetnje i zimske manifestacije po svim gradovima, ali para nema za autorske filmove, za dokumentaristiku, za knjige i autore, za vrhunske sportiste.  

Alen Drljević je 12 godina čekao da snimi film „Muškarci ne plaču“, napravio ga je za tri sedmice i danas osvaja evropske nagrade i kandidat je BiH za Oskara. Zašto i kako ova država ima pare za premijerligaše BiH, koji šutiraju lopte pred stotinjak ljudi, manje od publike na pozorišnim predstavama. Za klubove koji ne mogu dalje od drugog pretkola Evropske lige više od četvrt vijeka. Bliži se fudbalska utakmica BiH protiv Belgije za odlazak na Svjetsko prvenstvo. Ti su fudbaleri samo rođeni u BiH, a sve su postigli  u drugim državama i na „tuđim terenima“, svojim trudom i odricanjem.

Nema para za Ajlu Mahmutović ili nekog novog Danisa Tanovića, Jasmilu Žbanić ili pare za novi film Alena Drljevića. Tako to nesportski rade naši politički trutovi.     

Oni ne mogu poslati na svjetsko takmičenje jedno dijete, ali godinama u inostranstvo „šalju“ desetine hiljada najbolje, najpametnije i najsposobnije djece.