Naše ponižavajuće nacionalne šifre

Vijekovima u BiH žive različiti narodi, različitih konfesija. Upravo je ta multikulturalnost, na relativno malom prostoru, jedna od glavnih odlika naše države. Brojni putnici kroz BiH to su u svojim zapisima isticali kao jednu od najzanimljivijih stvari s kojom su se susreli, osim bogate historije, kulture i običaja.

I onda nakon agresije na BiH, koja je u svojoj osnovi polazila od šizofrene ideje borbe naroda protiv naroda, ali i za teritorije velikodržavnih projekata, različitost koja je bila naše bogatstvo postala je sredstvo manipulacije u rukama političkih akrobata.  

Tročlano Predsjedništvo, dva entiteta, etnički čiste teritorije, srpska hegemonija, hrvatski prostor, bošnjačka većina, postale su floskule kojima nas svakodnevno kontaminiraju naši vrhovni manipulatori.  

Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Ostali (Jevreji, Romi i druge nacionalne manjine) sa islamom, katoličanstvom, pravoslavljem i vjerskim hramovima džamijama, crkvama, sinagogama neotuđivi su dio identiteta Bosne i Hercegovine. Vijekovima naši narodi žive u tom bogatstvu različitosti, dijeleći međusobno radost svih praznika i poštujući onog drugog i drugačijeg kao najbližeg svog.

Kako onda shvatiti retoriku „Baje iz Laktaša“ o muslimanima i Srbima, akcentirajući da je neprihvatljivo čak i da jedan drugome sude. Nije li to strašno podsjećanje na početke krvave agresije, kada je muslimanima zaprijećeno da će otići u nestanak. Kako da shvatimo poruke koje su stojeći zajedno odaslali Čović i Dodik (Hrvat i Srbin) iz Banja Luke. One iste Banja Luke iz koje su protjerane hiljade Hrvata i Bošnjaka tokom nedavne agresije. Na te činjenice i Dodik i Čović zatvaraju oči jer su prema svemu sudeći našli svog zajedničkog strašnog neprijatelja. Čitav jedan narod.

I dok se sa Srba skida kolektivna krivica za zločine počinjene 90-ih, koji su okončani genocidom nad Bošnjacima u julu 1995. godine, na Bošnjake se gleda kao na „nužno zlo“ u BiH. Korištenjem termina musliman umjesto Bošnjak, Dodik je samo pokazao sav svoj nacionalizam, šovinizam, pa i u krajnjem slučaju otvoreni fašizam. O kakvoj ideji suživota, mira i tolerancije pričamo kada nam svako malo razni dodici bude krvave duhove prošlosti?

Zbog takvih i sličnih izjava, ne trebaju nas čuditi gosti koji dolaze u BiH, pa i oni koji imaju minimum spoznaje o onome što se događalo polovinom 90-ih da postavljaju pitanja koja graniče sa zdravim razumom. Od toga da li se fizički mogu razlikovati Bošnjaci, Hrvati i Srbi, do onoga da li se smiju slobodno šetati i međusobno povezivati (valjda ući u brak). Sva ova pitanja postavio je jedan mladi turista iz Italije. Stoga kako da oni razumiju sve naše različitosti kada ih i mi u BiH sve više ponižavamo.  

I zaista, uz naše ime i prezime, sve više kao neku šifru prepoznavanja, vežemo i nacionalnu pripadnost. Kad se prijavljujemo za posao, upisujemo na fakultet ili tek u običnim ljudskim susretima...