Penzioneri kao kolateralna šteta

Politika za doručak, politika za ručak i politika za večeru. Da stanovništvo regiona jede riječi svojih političara, hodali bi okolo siti mržnje i inficiranih utroba.

Nemoguće je tačno reći na koji pogon osim kredita MMF-a postoje ovakve države? Teško se može izdvojiti neko od lidera koji govori o ekonomskim pitanjima i potiče razvoj. Može se naći ali redovno je to protkano lažima.    

U zemljama tranzicije najgore su prošli pošteni ljudi i penzioneri. A najgore pošteni penzioneri. Mjesta ima i za ironiju pa je nedavno jedan ugledni književnik ovako objasnio ponašanje države prema našim najstarijim: „Izdržite još malo, nećete još dugo“.  

Danas su u Sarajevu penzioneri svojim protestima pokazali kako se dostojanstveno mogu tražiti svoja ljudska prava. Oni koji su osuđeni od vlasti da žive jadno i teško, održali su toj vlasti lekciju iz dostojanstva. Socijalna briga za ljude je potpuno zapostavljena u ovom društvu. Sarajlije nemaju vode mjesecima, pate se i dođe ih 200 na proteste. Penzioneri se okupe, njih 15 hiljada, i onda zaprijete vlasti da povede računa o njihovom stanju. Nezaposlenih je u Sarajevu 68 hiljada, u Tuzli oko 100, Zenici oko 40 hiljada. Protesta nema. Nema zapošljavanja. Priča o velikom broju novozaposlenih djeluje kao obična izmišljotina, jer nema evidentnih povećanja prihoda.   

Dakle, oni koji imaju veći topli obrok od dobrog dijela penzija ostali su zatvoreni u dobro utvrđenoj Vladi Federacije, dok su „stari ratnici“ stajali pred podignutim zaštitnim ogradama i kordonom specijalaca i policije.

Prema onome što se moglo čuti na ovim protestima nije samo egzistencijalna muka natjerala naše penzionere na ove proteste. Natjerala ih je jedna vrsta poniženja od države koja je, kao niko, uspjela socijalno raslojiti ljude u ovoj Bosni i Hercegovini. Naime, oni koji su se uspjeli stranački podobnim kanalima ugurati u javna preduzeća ili državnu administraciju, uživaju golema primanja i privilegije u odnosu na obične građane koji se moraju žestoko potruditi da zarade daleko manje plaće za najosnovnije preživljavanje. U isto vrijeme država je ta koja dila budžetski novac, opet,  u privatne ruke podobnih i odabranih. Više od 74 posto budžetskih sredstava vraća se u privatne ruke u poslovima infrastrukture, pa je i tu država jedna vrsta poslodavca.

Niko efikasnije nije napravio socijalne podjele u ovoj državi kao sama država.

Penzioneri su u ovoj državi samo kolateralna šteta. Oni su usputna pojava i neko ko je već spakovao kofere prije definitivnog napuštanja Bosne i Hercegovine. Otprilike, država se ponaša jednako  prema svojoj mladosti i penzionerima. I jedni i drugi je napuštaju. Zbog istog lošeg odnosa.