Molitva s greškom

Prema teorijama više autora društvo je jedan živ organizam koji se rađa, raste, jača i dolazi prirodno do svog kraja baš kao i svaki drugi živ organizam. U tom smislu, društvo koje se trudi održavati sebe na zdravim idealima, bit će jače i duže će trajati, a svaka zagađenost ubrzat će njegov proces odumiranja.

Naša društva, u Bosni i Hercegovini, u njenom entitetu Republika Srpska, Hrvatskoj i Srbiji trenutno žive svoje nezdrave navike i utjelovljuju ih kao svoje društveno pravilo.

U moru reakcija na haške presude dokazanim ratnim zločincima, krvnicima koji su imali direktne veze s najnižim stupnjevima ljudskog morala, ubijanjem ljudi, istrebljivanjem, genocidom, urbicidom..., pored glorificiranja krvnika u narodne heroje od gotovo svih političkih struktura, u jednom dijelu Bosne i Hercegovine i susjednoj Srbiji - čast pripada zdravim pojedincima koji ne dijele stavove takve većine - ovih dana nailazimo na još jednu anomaliju i to u institucijama koje bi po svom usudu, nauku i ideji morale biti moralni i duhovni korektiv svakim anomalijama. To će zasigurno ostaviti negativne posljedice na cjelokupno društvo pa tako i na vjernike.

Navika koju ovih dana sve učestalije vidimo i čitamo jeste zloupotreba religijskih zajednica, vjere u cjelini, i to za niske političke ciljeve. Tako možemo čitati reakciju patrijarha Irineja koji je misiju pravoslavlja i njenog nauka sveo na matricu nacionalnog i dnevno političkog, kao da je pravoslavlje tu zbog nacionalnih političkih ciljeva, a ne zbog svoje duhovne i univerzalne misije za čovjeka koji bi kao vjernik morao osuditi svako ubijanje, protjerivanje i zločine protiv čovječnosti zato što to traži sveta knjiga, a ne prolazna politička figura.

Kakve su reakcije vjernika na takvu vjersku dezorijentiranost patrijarha? Kakav je stav Međureligijskog vijeća u Srbiji koje bi moralo reagirati na ovakav pogrešan kurs jedne vjerske zajednice, ili je uloga Međureligijskog vijeća ona kozmetička i posljedična, samo da osudi razbijanje prozora na vjerskim objektima, a ne da pronalazi probleme koji dovode do razbijanja tih objekata?

Čitamo javan i sraman poziv na molitveni skup za hercegovačku šestorku, koji ima za cilj eksploataciju vjerničkih osjećaja u političke manevre hrvatske politike. Da li je to u sveukupnim ciljevima Katoličke crkve, da li je to nauk i misija katoličanstva? Da li je katoličanstvo svedeno na mutnu politiku HDZ-a?

Vjera je univerzalna paradigma morala i duha, i ona se ne smije i ne može staviti u nacionalne i političke okvire, jer onda služi kao instrument za politički opstanak uglavnom pogrešnih politika.

Vjerski službenici bi morali stajati uz pravdu, ma kome ona bila dosuđena, jer svojom molitvom oni pozivaju u crkvu, džamiju, a ne parlamentu ili saboru. I zbilja, kako izgleda i zvuči molitva ratnom zločincu? Jesu li kolege svjesne kakve to posljedice ostavlja na ionako podijeljeno i mentalno zagađeno bosanskohercegovačko društvo?

Hoće li Međureligijsko vijeće u Bosni i Hercegovini reagirati na ovakve zloupotrebe vjerskog nauka katolika u Bosni i Hercegovini? Hoće li iko od vjernika katolika reagirati na sveukupnu kompromitaciju nauka Svete Stolice na ovako niskim političkim projektima koji treba da se osude, a ne da se drže na oltaru vjere?

Razočaran sam kao čovjek, građanin, vjernik i vjerski službenik na ovakve pristupe kolega, vjernika, na njihovu javnu i nedvosmislenu podršku dokazanim ratnim zločincima koje inauguriraju mimo svake kritičke vjerske svijesti kao ljude od svetosti.

Imaju li svete kuće na našim prostorima takav luksuz da stanu nasuprot pravomoćnim presudama ratnim zločincima? Postoji li minimum duhovnosti u vjernicima koji svojom šutnjom aminuju pogrešnu molitvu vjerskih službenika? Gdje je nestao filter naše duhovne zagađenosti?

Vjera je sama po sebi živa i dinamična. Ona može društvo u datom momentu oporaviti i doprinijeti ozdravljenju. Na ovakav način, nažalost, postiže se kontra efekat po samu vjeru.

Vjerske zajednice i njeni poglavari, u ime Boga, težite pravednosti kao jednom od ciljeva uzvišenosti vjere. U ovakvim historijskim momentima moramo poslužiti kao voda koja će gasiti vatre među narodima, a nikako ulje koje će širiti plamen netrpeljivosti. U protivnom se bližimo eri sopstvenog društvenog odumiranja.

(Autor teksta je imam u Čaršijskoj džamiji u Prijedoru)