O nekim tragičnim zabludama povodom presude šestorki u Haagu

O presudi Šestorki koja je nastojala stvoriti tzv. Herceg-Bosnu moglo bi se pisati veoma mnogo, iz različitih aspekata, kao što se već i piše i govori o tome sa raznovrsnih političkih, ideoloških i drugih stanovišta (tako i teoloških), s neujednačenim tonovima među kojima preovladavaju visoki tonovi.  Zbog toga preobilja, čini mi se da  vrijedi istaknuti samo nekoliko akcenata na koje me podstakla medijska poplava komentara u kojima sam zapazio ozbiljne promašaje ili deformacije suštine stvari.

No najprije valja reći – da bi se izbjegli nesporazumi – da je hrvatska politika devedesetih godina bila nekonzistentna prema BiH. Sud je utvrdio – očito pravilno, argumentirano – da je Vojska Republike Hrvatske djelovala (agresijski) u BiH. To znamo i mi koji smo bili ovdje. Međutim, Hrvatska je primila veliki broj izbjeglica iz BiH, iz BiH se, PREKO HRVATSKE (Split i dr.) izlazilo u svijet, Bosanska Krajina je, koliko znam, uspješno oslobođena zahvaljujući i podršci HV, itd. No, ne može se ignorirati činjenica/e da je su u BiH učinjeni stravični zločini nad Bošnjacima, od strane HVO i HV, da su razoreni čitavi gradovi i naselja, da su osnivani koncentracioni logori za zlostavljanje Bošnjaka i td. Ovi zločini vršeni su institucionalno, kao dio jedne strategije i politike. S tim se javnost i današnja politika moraju suočiti. I upravo ovdje se nameće prvi akcent na koji želim ukazati.

1. Mediji su prepuni komentara, čak insistiranja, kako je presuda u srijedu izrečena pojedincima, individuama. To se podvlači zato da bi se kazalo kako NIJE KRIV NAROD. Istina je da nikada i nigdje ne može biti kriv jedan narod, niti se može suditi narodu, ali ne smije se padati u drugu zamku da bi se ova prva izbjegla. Naime, Prlić i ostali (Šestorka) nisu bili na suđenju i nije im izrečena presuda kao individuama, pojedincima, već kao stvarnim, efektivnim INSTITUCIJAMA, odnosno predvodnicima institucija u čije ime su vršili zločine. To je bitna razlika! To i dalje ne znači da je kriv narod (u ovom slučaju hrvatski), ali se sudilo INSTITUCIJAMA (vojska, policija , rukovodstvo Herceg-Bosne itd.). To je pravo stanje stvari.

2. Mediji i aktualni političari stalno postavljaju jednu lažnu dilemu, kao retoričko pitanje: koliko ovakve presude doprinose pomirenju među narodima, sugerirajući tim pitanjem da uopće ne doprinose tome, već naprotiv. Kako bi to trebalo da sud (bilo koji) djeluje da bi doprinio pomirenju među narodima?! Da iz svakog naroda nađe jednak broj okrivljenih?! Sud ima zadatak da UTVRDI ISTINU, PRAVNE ČINJENICE, a upravo one, te utvrđene činjenice, treba da budu, i one jesu, jedina osnova za pomirenje, pod uvjetom da imamo, makar danas, nakon svih strašnih iskustava, normalne političare koji rade ne ideološkoj „dekontaminaciji“ kolektivne svijesti, povijesti i sadašnjosti. Sud ne smije i ne može krivotvoriti činjenično stanje da bi neke, navodno, motivirao na akciju pomirenja. Njima, zapravo, i nije do pomirenje jer profitiraju na konfliktu.

3. Uvijek ispisujem s velikim žaljenjem da i ovih potonjih godina aktualno političko vođstvo HDZ u Hrvatskoj kontinuirano vrši jednu vrstu političke agresije na BiH. Sjedimo se upada hrvatskih zvaničnika u Stolac, Plenkovićevih posjeta u kojima obilazi „hrvatske krajeve“ u BiH zaobilazeći Sarajevo i td. Ima toga podosta. To je potpuno pogrešno, i nimalo prijateljsko ponašanje čelnika HDZ iz Hrvatske koju uopće ne poistovjećujem s tim čelništvom, a pogotovu ne s narodom u cjelini. Ovakvim diplomatsko-agresijskim upadima demonstrira se kontinuitet nečasnih namjera i ciljeva iz devedesetih. Zašto ne prekinu s tim?!

4. Upravo tu i jest poenta! Svi ovi narodi u BiH mogu krenuti naprijed (cijela BiH) samo pod jednim uslovom: da političke „elite“ prihvate povijesnu i ovu hašku pravničku realnost, te da – a to je u svemu najvažnije! – djeluju svako u svome narodu, institucijski i uporno, dugoročno, tako da njihovi narodi shvate i prihvate da su učinjene strašne greške te da se nakon takvog shvaćanja krene naprijed, jer samo zajedno, nekonfrontirani, možemo ići u zajednički progres. Umjesto toga, političke „elite“ od ljudi koji su, kao predstavnici (njihovih) institucija, činili zločine, prave žrtve i heroje (sjetimo se plakata MLADIĆU, TI SI NAŠ HEROJ!). Time ta politika i dalje zagađuje – oprostite: truje svijest – velikog dijela naroda i upravo oni takvim ponašanjem osujećuju pomirenje i zajednički pomak naprijed, iskorak u zajedničko spasenje. Istovremeno, značajan dio naroda slavi i te oboljele političare koji zločince slave kao heroje. To su totalni paradoksi oboljelih društava. Pogledajmo kako su Nijemci postali zdrava nacija: oni su generacijama uporno, na svakom koraku i u svakoj prilici, sistematski, prihvaćali krivnju za holokaust i Drugi svjetski rat općenito.  Oni su tako oslobodili, rasteretili niz svojih generacija. To je velika nacija! Ovi ovdje naši upravo rade suprotno: oni svoje zločince slave, blagosiljaju ih i politički i vjerski – kao svece, žrtve, kao heroje... To je onaj sudbinski korak kojim se osujećuje pomirenje, a ne haške presude.

I što je najgore: time se ove i buduće generacije ne oslobađaju odgovornosti svojih predaka, nego se, upravo time, upozoravaju da još uvijek nije sve gotovo, da smo psihološki još uvijek u ratu i da narod/narodi treba da budu spremni ne neke nove ovdašnje ratove.

Ja to nazivam demonijom politike.