Mrtvi i zaštićeni svjedoci i pravda bez zaštite

U Državnom tužilaštvu BiH otvoren je veliki broj predmeta ratnih zločina, i, kažu iz ove institucije, svi predmeti su u različitim fazama obrade. Sve se to provodi, tvrde, u skladu sa državnom strategijom rada na predmetima ratnih zločina.

O kakvoj je strategiji riječ jasno je mnogima koji prate rad tužilaca koji procesuiraju osumnjičene za ratne zločine.
Nedavno se v.d. glavne tužiteljice Gordana Tadić požalila kako postoje teškoće u procesuiranju određenih predmeta zbog otežane regionalne saradnje, kada je riječ o osumnjičenima i optuženima koji se nalaze izvan BiH.

I sigurno je da je tako, ali Tadić niti drugi, koji bi to morali, ne govore o predmetima u ladicama, koji mogu postati aktivni, ali se iz nekih razloga i dalje drže u prašini. 

Ti su razlozi najčešće politički. Ne govori se ni o optužnicama koje se podižu nasilu, o predmetima koji su davno mogli da se otvore, ali to nije učinjeno, pa danas umjesto živih svjedoka progovaraju mrtvi, iza kojih su ostala pismena svjedočenja! 

Na osnovu čega možemo znati da je ta izjava vjerodostojna? Ako određene osobe mogu žive prisiljavati ili podmititi za iskaz, može se, jednako tako napraviti i konstrukcija izjave za bilo kojeg umrlog čovjeka.  

Posebna priča u svemu su zaštićeni svjedoci, na osnovu čijih se iskaza podižu optužnice, padaju slučajevi, uništavaju nečiji životi! Sve to plaćaju građani BiH, uprkos npr. činjenici da taj svjedok laže. Zbog toga još niko nije odgovarao, niti se pitao ko naručuje te tragične laži? 

Zbog takvih se urušava institucija zaštićenog svjedoka. Svaki naredni je sumnjiv.

Za jednog svjedoka se zna da su narudžbe stigle iz Beograda. U procesu nedavno vođenom protiv Nasera Orića i Sabahudina Muhića, nekredibilni svjedok O1 je iznosio brojne tvrdnje, za koje je prvostepeni sud dao jasnu presudu: Orić i Muhić nisu krivi. Svjedok je usprkos zaštiti ostao nezaštićen – laži mu nisu prošle.  

Isti tužilac Miroslav Janjić, podiže drugu optužnicu protiv Elfete Veseli i Sakiba Halilovića... Već na početku procesa jasno je bilo da će još jedan zaštićeni svjedok imati ključnu ulogu. 

Optužnica je podignuta bez priložene dokumentacije o izvršenoj obdukciji stradalog dječaka Slobodana Stojanovića. Izgleda nevjerovatno da patolog Zoran Stanković naknadno donosi nalaz o obdukciji tijela dječaka. Kad Sud upita tužioca „na osnovu čega ste podigli optužnicu“ u publici nastaje muk. A onda se logično nameće odgovar: „Pa kako je vaš kolega, sudija za prethodni postupak, potvrdio optužnicu“. 

U toku je proces dvojici Brčaka Mensuru Đakiću i Begzadu Kajtaziju u slučaju Bukvik. Ključni svjedok optužbe je prvo bio zaštićen, pa se onda odlučio na javno svjedočenje. Pa tri puta dao različit iskaz. U iskazu iz istrage nije ni spominjao Mensura Đakića, a onda ga je optužio da je bio dvadesetak metara udaljen u trenutku ubistva.   

Jasno je svima, naravno, neke se optužnice moraju podići, a neke duboko sakriti. I sve dok je tako pravosuđe će biti na meti kritičara koji s punim pravom objašnjavaju da bez pravde nema pomirenja i nema budućnosti.

Teško se oduprijeti dojmu da u pravosuđu prevladavaju neiskustvo, nestručnost tužilaca i sudija, a zbog čega žrtve često opet stradaju, a nevini sjede na optuženičkim klupama, dok se ubice šetaju slobodno ili čak i gore, obavljaju funkcije u javnim institucijama.

Prilikom izbora kandidata na pozicije u pravosuđu, Visoko sudsko tužilačko vijeće (VSTV) u obzir uzima “stručnost, znanje, radno iskustvo i radne rezultate” te još neke faktore. Nažalost, ovi „neki drugi faktori“ najčešće presude.
Da li ima dovoljno znanja, umijeća i vještine u pravosuđu teško je objektivno reći, jer možete raditi, ili ne raditi, podizati ili ne podizati optužnice, dobijati ili gubiti slučajeve, možete šta hoćete jer nadzora nad uspjesima u pravosuđu nema, kao što nema sankcija za neuspjehe!