Svi Čovićevi izborni izazovi

Malo ko je do prije samo nekoliko sedmica mogao očekivati ovakvu gužvu u izbornoj trci za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. U to vrijeme sve je izgledalo kao već viđeno – Dragan Čović sa svojom izbornom mašinerijom, a neki kažu i još jakom kontrolom nad glasačkim procesom u područjima pod dominacijom HDZ-a BiH, izbornim komisijama i medijima, svoje predizborne aktivnosti usmjerio je na eliminaciju bilo kakve mogućnosti da Željko Komšić, kako to u HDZ-u stalno naglašavaju, glasovima pripadnika drugih naroda ponovo zasjedne na funkciju člana državnog Predsjedništva. Stalna insistiranja na tome da Hrvate mora predstavljati „legitimni predstavnik hrvatskog naroda“, što u Čovićevoj viziji znači kandidat njegove stranke, odnosno on sam, pokazuju da on zapravo i nije očekivao svojevrsno iznenađenje upravo iz „legitimnog dijela“  hrvatskog političkog bića.

S druge strane, Komšić je istakao kandidaturu na temelju svojih ranijih iskustava, kad je kao član SDP-a dobio široku podršku članstva te stranke, ali i mnogobrojnih lijevo orijentisanih građana iz drugih političkih opcija. U njegovoj prilično okamenjenoj političkoj logici očito se od tog vremena ništa nije promijenilo. A jeste, i to dramatično.  Kandidatura Denisa Bećirovića za člana Predsjedništva Komšićeva očekivanja čini praktično bespredmetnim, tačnije besmislenim, jer će Bećirović u ovom osjetljivom političkom vremenu u bošnjačkom političkom korpusu uzeti ogroman broj glasova na koje je Komšić u svojoj zakašnjeloj političkoj projekciji sigurno računao. Značajna podrška drugih stranaka Bećiroviću je još jedan udar na takvu Komšićevu izbornu viziju. U Demokratskoj fronti su to kasno shvatili, a kad su i shvatili, krenuli su u otvoreni medijski rat sa SDP-om u kojem je Komšić posljednjih sedmica imao nekoliko istupa, koji su u najmanju ruku degradirali njegovu političku ozbiljnost.  Ni kandidatura predstavnika Naše stranke Boriše Falatara ne ide u prilog Komšiću. Falatar jeste najveća nepoznanica među ovogodišnjim kandidatima, ali će u Sarajevu, na području na koje Komšić najviše računa, nesumnjivo ostaviti trag tokom izbora.

Ko zna da li su vodeći politički igrači u Bosni i Hercegovini, umrtvljeni dugogodišnjom političkom statičnošću i okoštalom samouvjerenošću, sposobni da se tako brzo prilagode ovim nimalo beznačajnim promjenama, ali Dragan Čović se odjednom našao u poziciji da više ne razmišlja o Željku Komšiću. Ulaskom u igru kandidatkinje HDZ-a 1990 Dijane Zelenike suočio se s mnogo većim izazovom od Komšića. Iako u HDZ-u BiH nastoje ostaviti utisak samouvjerenosti, stvari ni izdaleka nisu tako jednostavne.

Dijana Zelenika ni slučajno nije jedan od od onih bezobličnih kandidata, koje stranke guraju u izbornu trku radi reda. Iza sebe ima dosta dug politički staž, a u posljednje vrijeme istakla se žestokim i, mora se reći, prilično inteligentnim, argumentovanim kritikama na rad Dragana Čovića i na politiku HDZ-a BiH i Hrvatskog narodnog sabora. To bi joj moglo donijeti određen broj glasova Bošnjaka, pa i Srba u Federaciji, ali Čović u tom slučaju ne bi imao argument, kao u slučaju Komšića, da tvrdi kako ona nije legitiman predstavnik hrvatskog naroda. Zelenika dolazi iz stranke neupitnog hrvatskog predznaka, koja se ne može smatrati nikakvim satelitom političkog Sarajeva. S druge strane, Zelenika će, pored članstva sopstvene stranke,  nesumnjivo imati podršku i drugih stranaka s hrvatskim prefiksom, koje nisu članice HNS-a. U centralnoj Bosni je ta podrška već i službeno potvrđena.    

Zašto bi Čović imao razloga za nemir nakon ulaska Zelenike u ovu priču? Prije svega zbog činjenice da su izvjesni politički centri bosanskohercegovačkih Hrvata, pa i mnogi istaknuti intelektualci sve glasniji u tvrdnjama da je Čović na izvjestan način žrtvovao hrvatske interese za račun svog političkog pakta s Miloradom Dodikom. Pored toga, i u diplomatskim krugovima sve češće ga, opet zbog veza s Dodikom, obilježavaju kao političkog piona ruskih interesa na Balkanu i u Bosni i Hercegovini. Njegova politička platforma, kojom de facto zanemaruje Hrvate u Sarajevskom i Tuzlanskom kantonu, pa i nekim drugim područjima gdje žive Hrvati, sigurno neće ostati bez negativnog političkog odjeka.

Nije zanemariva ni činjenica da je Čović već duže vrijeme zbog svojih političkih vizija u najmanju ruku u vrlo hladnim odnosima s vrhovima Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini. Osim izvjesnog broja svećenika „slobodnih strijelaca“ u Hercegovini, Čović je odavno izgubio podršku crkve. Štaviše, hrvatski mediji su u aprilu prošle godine naširoko pisali o njegovom direktnom sukobu s Vatikanom jer kao vodeći politički lider bosanskohercegovačkih Hrvata nijednog trenutka nije stao u odbranu biskupa  Franje Komarice tokom brutalnih medijskih napada Milorada Dodika na tog istaknutog banjalučkog crkvenog velikodostojnika. Iskustvo nas uči da nikad niko u istoriji, ne samo među bosanskohercegovačkim Hrvatima, nego među Hrvatima uopšte, nije mogao biti pobjednik na duže staze ako nije imao podršku crkvenih krugova, a pogotovo ako je toliko narastao u svojim očima da uđe u sukob s crkvom. Čoviću će biti veoma teško da nađe argument kako bi on mogao biti prvi kojem će to poći za rukom. 

Nova politička konfiguracija i narušavanje dugogodišnjih izbornih matrica na šahovskoj ploči za članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine naziru se i u ostala dva naroda, ali u trci za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda već sad su najizraženiji i najinteresantniji.

ABOUT THE AUTHOR

Amir Sužanj je dugogodišnji novinar i urednik na BH Radiju 1.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi.