Oranje mrtvog mora

Šta znači glas građanske BiH? Kako na probleme BiH reaguju naši kulturnjaci i umjetnici: Društvo književnika BiH, Društvo likovnih umjetnika, Udruženje filmskih radnika, PEN BiH, institucije kulture i  nevladine organizacije u BiH? Reakcija izostaje tamo gdje je najpotrebnija, u ključnim momentima za BiH, kao što je upravo aktuelno pitanje izmjena Izbornog zakona.

Sve te organizacije se ponašaju kao nekakve strukovne kaste, bez ikakvog društvenog ili političkog angažmana.  Ljudi koji se svugdje u svijetu uključuju u javni život i jurišaju na političke moćnike, ovdje mudro šute.

Savjest ovog društva morala je biti oličena u ovim ne baš ažurnim braniteljima demokratskih dostignuća. 

Oganizacije koje su do sada vrištale na svaki oblik nacionalizma, danas šute na potpunu obespravljenost Ostalih, kojima je uskraćeno osnovno pravo da biraju i “budu birani”. Nema ih u domovima naroda, nema ih u Predsjedništvu BiH…  Nikada do sada od kulturnjaka i umjetnika nismo čuli ni riječ pobune u korist gotovo rasističke obespravljenosti Ostalih, kojima Izborni zakon BiH zabranjuje što im Ustav BiH dozvoljava. 

Kad je neko od pomenutih udruženja ili društava reagiralo na bilo koju društvenu nepravdu? Čuli smo ponekad osude nacionalizma i ništa više od osuda. Čuli smo rijetka reagiranja u odbranu onih koji su izloženi pojedinačnim  nepravdama. 

Naši kulturnjaci i umjetnici, demokrati, pustili su da Čović, Dodik i Izetbegović određuju pitanja osnovnih ljudskih prava koje daje Izborni zakon? Oni to ležerno posmatraju i ne reaguju.  

Jesu li sve te organizacije za građanski koncept BiH ili za nacionalne torove i podjele kakve zagovaraju stranačke bratije? Ili su, ipak, za državu ravnopravnih ljudi, za društvo ljudskih prava i građanskih sloboda?

Ne može pitanje demokratizacije Izbornog zakona BiH biti isključiv posao  bolesnih nacionalističkih politika, koje osim stalnih pokušaja podjele države već tri decenije dijele ljudske duše i razaraju pamet ljudima ove zemlje. 

Gdje su, dakle, reakcije organizacija kojima se podrazumijeva društveni angažman. Rijetki članovi ovih udruženja često vode polemike oslonjeni na slobodu govora,  etiku, multikulturu, multietničnost, multireligioznost… Gdje su da progovore o jednoj golemoj državnoj nepravdi kakav je Izborni zakon koji stotinama hiljada ljudi uzima osnovno pravo? Gdje su riječi savjesti tih koji su glasni samo u osudama nacionalizma, fašizma, ali ne i u odbrani ljudskih prava onih najugroženijih. U ovom slučaju osnovnih prava za Ostale. 

Situacija je gotovo šizofrena. Čemu služe takva udruženja? Je li to potvrda priča o kastama dovoljnim samim sebi? Zašto ne reaguju na političke podvale i javne laži političkih lidera? Građansko je gotovo uništeno pod najezdom
nacionalne isključivosti. Dodatno, nacije su se socijalno raslojile unutar sebe. 

Prije pola godine, u decembru 2017., NVO i Vijeće ministara  potpisali su Sporazum kojim se obavezuju da
će posvetiti sve svoje kapacitete izgradnji prosperitetnog, pravednog, otvorenog, pluralnog i demokratskog društva u Bosni i Hercegovini. Rijetke NVO rade na rješenjima za demokratizaciju izbornog procesa. Nasuprot tome sve ljudske
sudbine su stavljene u prljave ruke političkih moćnika. Oni ne žele nikakve ozbiljne i temeljite reforme. Oni su ovo društvo napravili bolesnim i gotovo neosjetljivim na indivuidualna prava. Šutnja je ovdašnji oblik djelovanja onih udruženja čija se riječ u civilizuiranim državama pomno sluša. 

Priča o glasačima koji već decenijama ne izlaze na izbore u BiH mogla bi paralelno stati uz ove organizacije koje decenijama ne izlaze u javnost sa svojim stavovima. Jer, izmjene Izbornog zakona su najvažnije pitanje demokratizacije Bosne i Hercegovine. Trebamo političkog građanina, onog koji će voditi borbu za slobodu pojedinca. Priča o Izbornom
zakonu BiH nije pitanje države nego osnovno pitanje društva.

Hoćemo li živjeti sa rasizmom, fašizmom, nacionalizmom, sa obespravljenim stotinama hiljada ljudi ili kao ljudi koji uživaju sva građanska prava i slobode?  Ovako imamo mrtvo more i šutnju. Je li u pitanju pažljivo odnjegovana hipokrizija? Ili je u pozadini strah od one stare, moćne multietničke Bosne i Hercegovine koja bi sa pravima za Ostale oživjela kao nekad.