Negiranje genocida između slobode izražavanja i govora mržnje

Srebrenica, sinonim za najveći masakr koji je izvršen u ovome dijelu svijeta u posljednjoj deceniji XX stoljeća, već je ubilježena u novijoj bosanskohercegovačkoj, ali i svjetskoj historiji. Najrazličitije tvrdnje u smislu da genocid nikada nije počinjen na ovome području ili da se radi o globalnoj zavjeri za održavanje iluzije o genocidu radi postizanja političkih ciljeva odavno je postalo bespredmetno komentirati. Međutim, najnovije, ili vam ga, poricanje genocida u svome kontinuitetu, čije je činjenje utvrđeno pravosnažnim osuđujućim sudskim odlukama, ponovno je šokiralo žrtve i javnost u Bosni i Hercegovini. Posljednji revizionistički pokušaj u NSRS našao je svoga odjeka i kod našega istočnoga susjeda. Kako vrijeme odmiče, čini se da ovakva djela poprimaju beskrupuloznije razmjere i koja će se, shodno prilikama u državi, nastaviti vršiti. Smatram da će nas iznova šokirati činjenica da se nastavlja vršiti nešto što je protivno osnovnim ljudskim vrijednostima. Protivno temeljnim polugama čovječnosti, što civilizirani svijet samo može osuditi. Kada fenomen poricanja genocida, toga zločina nad zločinima, poprimi institucionalna obilježja, takvoj bešćutnosti teško je ošutjeti.  

Na dosegnutome stepenu razvoja svjetskoga društva, pa i međunarodne zajednice država, ne postoji mnogostrani međunarodni ugovor (konvencija) koji bi zabranio poricanje genocida i koji bi predvidio za države, strane ugovornice, određeno ponašanje s ciljem ispunjenja njihovih međunarodnih obaveza. Stoga poricanje genocida kao takvo nije priznato kao međunarodno krivično djelo u nekom posebnom međunarodnom ugovoru pod okriljem Ujedinjenih nacija. Koji su razlozi? Krivična zabrana poricanja genocida bi jednim dijelom spriječila daljnja nanošenja boli žrtvama i njihovim porodicama. Inkriminiranjem ovoga čina spriječili bi se budući genocidi. No, da li bi? Posjeduje li pravna, a posebno, međunarodnopravna norma doista takvu snagu i učinak da spriječi buduća međunarodna protupravna ponašanja? Također, osobe koje to čine spriječile bi se od njegova ponovnoga izvršenja u budućnosti. I napokon, inkriminacija bi imala i svojevrsnu simboličku funkciju – aktivnosti poricanja zločina, njegova javnoga opravdavanja, trivijalizacije, minimiziranja, kao i glorifikacije njegovih počinitelja bi se mogle umanjiti.

Međutim, u naučnim raspravama mogu se pronaći i contra argumenti. Svaka takva vrsta zabrane poricanja genocida i holokausta predstavljala bi udar na slobodu izražavanja. Ona bi se time nužno ograničila. Jednako tako, ponekada je teško definirati i valjano odrediti samo djelo poricanja. Hoćemo li kažnjavati baš svako poricanje ili samo ono koje ima za cilj izazivanje i širenje nacionalne, etničke, rasne ili vjerske mržnje i netrpeljivosti, koja je najčešće uperena prema drugoj skupini osoba, odnosno narodu. U konačnici, da li bi krivični postupci i traženje krivične odgovornosti onih pojedinaca, koji negiraju zločin genocida i druga teška međunarodna protupravna djela, koja predstavljaju ozbiljne povrede imperativne norme općega međunarodnoga prava, poput ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, bili nesvrsishodni i da li bi se generalna i posebna prevencija mogle ostvariti i s građanskopravnom i političkom odgovornosti?

Rad na jednoj takvoj konvenciji bi zasigurno doveo do velike debate na međunarodnoj razini, s obzirom da je za neke države, poput Sjedinjenih Američkih Država, sloboda izražavanja nedodirljiva. Međutim, također moramo biti svjesni da su ljudska prava i osnovne slobode posebno ograničene ukoliko je to u interesu javnoga zdravlja ili morala, javnoga reda, prava i sloboda drugih. Jesu li otuda javnim poricanjem zločina genocida, koji je učinjen na području sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenica 1995, i koji je presuđen presudom Međunarodnoga suda u Den Haagu (u sporu BiH v. Srbija i Crna Gora iz 2007), Međunarodnoga krivičnoga tribunala za bivšu Jugoslaviju, kao i Suda Bosne i Hercegovine, povrijeđen moral, bilo kakvi etički principi, javni red, prava i sloboda drugih osoba, zajednica, naroda? Utvrđujemo da sloboda izražavanja nije apsolutna, ona podliježe ograničenjima, ukoliko postoje legitimni ciljevi u jednome demokratskome društvu. Njih nalazimo u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda iz 1950, ali i u Međunarodnome paktu o građanskim i političkim pravima iz 1966.

Vidjeli smo da na međunarodnoj razini ne postoji jedinstveni pravni akt u pogledu zabrane poricanja genocida, niti se takav čin nalazi kao zabranjeno i kažnjivo ponašanje u UN Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948 (prema kojoj se u kažnjiva djela ubrajaju: činjenje genocida, planiranje njegova izvršenja, neposredno i javno podsticanje na vršenje genocida, pokušaj ovoga zločina te saučesništvo). Čini se da opće međunarodno pravo izričito ne nameće obavezu inkriminiranja poricanja genocida državama. No, primjere u smislu daljnjega razvoja prakse država u pogledu potrebe međunarodne suradnje u ovome dijelu možemo pronaći u Dodatnome protokolu Vijeća Europe uz Konvenciju o kibernetičkome kriminalu o inkriminiranju djela rasističke i ksenofobne naravi počinjenih pomoću računalnih sustava, sastavljenoga u Strasbourgu 2003. Države članice ove regionalne međunarodne organizacije iskazale su ovim instrumentom svoje uvjerenje da djela rasne i ksenofobne naravi predstavljaju kršenje ljudskih prava, da nacionalno i međunarodno pravo mora omogućiti odgovarajuće pravne odgovore na širenje djela rasne i ksenofobne prirode pomoću kompjuterskih sistema te da države u svojim domaćim zakonodavstvima inkriminiraju ovakve radnje. Osnovni smisao ovoga međunarodnoga dokumenta ogleda se u učenju i potrebi za osiguravanjem adekvatne ravnoteže između slobode izražavanja i djelotvorne borbe protiv djela rasne i ksenofobne naravi. Naposljetku, tu je i Okvirna odluka Europske unije o suzbijanju određenih oblika i izraza rasizma i ksenofobije sredstvima krivičnoga prava iz 2008, nakon koje je uslijedila i njezina implementacija u državama članicama EU.    

U pogledu pravnih odgovora na poricanje genocida – u svijetu postoji nekoliko skupina država – poput onih koje su usvojile posebne zakone zabranjujući poricanje genocida i holokausta; država koje su zabranile poricanje genocida u svojim krivičnim zakonima; država koje uopće nisu inkriminirale poricanje genocida; kao i onih država koje nemaju propis o zabrani negiranja genocida, ali takva djela kažnjavaju na temelju zabrane govora mržnje. Među onima koje su inkriminirale odnosna ponašanja postoje dvije skupine država, one koje zabranjuju javno osporavanje (negiranje, poricanje postojanja ili ozbiljnosti zločina), opravdavanje, odobravanje, veličanje, grubu trivijalizaciju, zanemarivanje, omalovažavanje, znatno umanjivanje počinjenoga zločina, ismijavanje genocida uopće (zaista su nepresušni izrazi koji su predviđeni u domaćim propisima država) i na one koje su zabranile sve, više njih ili samo poneku prethodnonavedenu radnju u odnosu na počinjene zločine određenih režima (nacistički, komunistički).          

Glede BiH, jedino Krivični zakon FBiH predviđa zabranu poricanja genocida u kontekstu izazivanja određene mržnje, i to od 2014. – osoba koja javno izaziva ili raspaljuje narodnosnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima i ostalima koji žive u Federaciji BiH „javnim poricanjem ili opravdanjem genocida, zločina protiv čovječnosti ili počinjenih ratnih zločina utvrđenih pravosnažnom odlukom Međunarodnoga suda, Međunarodnoga krivičnoga tribunala za bivšu Jugoslaviju ili domaćega suda kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.“ (čl. 163 (5) KZ FBiH). Predstavlja ovo prvi takav propis u BiH koji ima za svoje ciljeve spriječiti manipuliranje žrtvama u dnevnopolitičke svrhe i kojim će se pokušati zaštiti dostojanstvo i spriječiti daljnje povrede digniteta žrtava genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. 

Primjenu jednoga drugoga krivičnoga zakon(ik)a, s ovim u vezi, imali smo kada je švicarski sud lani, u drugostepenome postupku, potvrdio odluku prvostepenoga suda iz 2016, koji je osudio poricanje genocida počinjenoga na području Srebrenice. Tamošnji političar Donatello Poggi, iz švicarskoga kantona Ticino, osuđen je za rasnu diskriminaciju zbog objave svojih tekstova na dva internetska portala. Poggi je u svojim člancima iz 2012. iznio da su tvrdnje o genocidu „propagandne laži“. Suci su zaključili da su ovi tekstovi bili pristrasni i diskriminatorni koji nisu ponudili ozbiljne argumente ili dokaze te su, stoga, doveli do čina rasne diskriminacije. 

Poricanje genocida ponajviše dolazi u vrijeme kada javne politike ne žele napraviti otklon i osuditi loše političke režime i njihove protagoniste jednoga mračnoga doba, priznati počinjenje međunarodnih zločina, suočiti se s prošlošću, i, povrh svega, izraziti javno izvinjenje i iskreno žaljenje za učinjenim. Razlozi za ovakav fenomen jesu višeslojni. Zapravo je, na generalnoj razini, vrlo teško pojmiti i na pravi način percipirati fenomen negacionizma kojemu, više ili manje, svakodnevno svjedočimo. Njega samo jednim dijelom možemo pokušati suzbiti krivičnopravnim normama u smislu inkriminiranja pojave negacionizma, onako kako je to učinjeno, s manjim ili većim sličnostima, u velikome broju europskih država. Radi se o jednome retrogradnome procesu koji prati cijeli region, a najrazorniji je kada dolazi od predstavnika institucija vlasti.

(Autor teksta je profesor međunarodnog prava na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zenici)