Piše: Armin Aljović
Ma koliko Dragan Čović pokušavao zatvoriti priču o 9. januaru minimiziranjem „hrvatske delegacije“ na Dodikovoj akademiji, istovremeno treba primijetiti da Čović bježi od pominjanja hrvatskog ambasadora Del Vechia u tom kontekstu, premda su zajedno bili na proslavi u Banja Luci.
Realno, iskustveno, gledajući unazad, Čović možda i uspije pasivizirati unutar bosanskohercegovačku javnost, ali zakolutanu grudvu traženja odgovora na ponašanje hrvatske diplomatije teško će zaustaviti u Hrvatskoj. I na Čovića i na Del Vechia sručila se posljednjih dana sva hrvatska javnost, od lijevog do desnog političkog spektra. Nikome nije jasno kako su Čović i Del Vechio mogli prisustvovati proslavi na kojoj je Dodik odlikovao generala Slavka Lisicu, osuđen za zločine u Hrvatskoj. Dodik je nagradio zločine po Šibeniku, a Čović i Del Vechio aplaudirali. „Nadam se da je ambasador Del Vechio jednostavno glup“, rekao je hrvatski historičar Ivo Banac nadajući se da odluka o prisustvu hrvatskog diplomate na proslavi 9. januara nije zvaničan stav Vlade Hrvatske. Hrvatski intelektualac Žarko Puhovski je rekao: „Moramo imati na umu da je Dodik čovjek koji je obično vikendima držao pročetničke govore, a radnim danima je pomagao slovenskom, hrvatskom i austrijskom kapitalu da uđe u Republiku Srpsku. Dakle, te veze nisu ništa novo, samo su sada nešto bezobzirnije pokazane u javnosti.“
Prisustvo Del Vechia Dodikovoj privatnoj proslavi - na koju i Srbi dolaze samo ako moraju - stiče se utisak da Republika Hrvatska, unatoč europskoj odrednici, još uvijek funkcionira na ostacima recidiva one politike koja je haškom presudom zbog rata protiv Bosne i Hercegovine i njenih građana dobila odrednicu „udruženi zločinački pothvat.“ Dakle, pojednostavljeno, ako je ponašanje hrvatske diplomatije prema BiH onako kako se ponašao Del Vechio, zašto ne posumnjati da je takozvana „duboka Hrvatska“ još uvijek živa?! Je li ambasador Del Vechio upute za svoje djelovanje tokom 9. januara dobivao upravo iz tih struktura? Ako jeste, da li se te strukture nalaze u savjetničkim foteljema predsjedničkog kabineta Kolinde Grabar-Kitarović, u predvodnicima Hrvatskog Sabora ili u strukturama Plenkovićeve Vlade? Gdje god, Hrvatska će svakako saznati jednog dana, kako što je saznala za „crveni telefon“ prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana i predsjednika Srbije Miloševića.
Evo, kad smo već kod telefona, pade mi na pamet da možda uzrok lošeg poteza ambasadora Del Vechia prema sopstvenoj zemlji i susjednoj Bosni i Hercegovini može biti dijagnosticiran prostim uvidom u listing međusobnih telefonskim komunikacija između Del Vechia, Čovića i matične Hrvatske.