Dr. Bajrović: Da li su činčile ekonomski i ekološki (ne)prihvatljive životinje

Ustavnopravna komisija Dоmа naroda Pаrlаmеntаrnе skupštinе Bоsnе i Hеrcеgоvinе organizirala je početkom mjeseca javnu raspravu o prolongiranju Odredbe koja zabranjuje uzgoj krznašica u BiH.

Članom 4. Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja iz 2009. godine definirana je zabrana uzgoja životinja u svrhu proizvodnje krzna, a članom 43. primjena te zabrane je odgođena do 2018. godine. Aktuelne izmjene zakonskog rješenja predviđaju prolongiranje zabrane do 2028. godine.

Dr. Tarik Bajrović, profesor sa Veterinarskog fakulteta u Sarajevu smatra da ne bi trebalo donositi odluku o ukidanju farmi krznaša u BiH, kako traže neke od nevladinih organizacija.

„Starijim generacijama svježa su i još uvijek gorka sjećanja odluke o ukidanju koza čime su osiromašene generacije i generacije, neke se nikada i nisu oporavile a niti se je revitalizirala ta vrsta stočne proizvodnje“, kaže dr. Bajrović za agenciju Patria.

„Proizvodnju činčila i kuna u BiH koja je za sada malobrojna treba pokušavati omasoviti a ne sprečavati jer na taj način režemo granu na kojoj sjedimo pogotovo jer ni jedna od ovih uzgoja ne zahtijeva zemljišne resurse“, ističe profesor Bajrović.

Uzgoj životinja iz ekonomskih razloga, kaže, veoma je zahtjevan i specifičan posao koji traži između ostalog potpunu posvećenost i odricanja, pa svaku odluku bavljenja ovom djelatnošću treba verbalno, zakonodavno i financijski podržati ili podržavati.

Zagovornici zabrane uzgoja krznašica u BiH govore, između ostalog, i o ekološkim rizicima uzgoja krznašica. Profesor Bajrović se na slaže sa takvim mišljenjem.

„Činčile ne predstavljaju nikakvu ekološku opasnost a u komparativnoj su i to velikoj prednosti pred drugim životinjama koje čovjek kolje radi ishrane. Ako bi ih uporedili sa peradi ili ribama činčile su daleko manji zagađivači okoline, posebno, vodenih resursa koji su sve aktuelniji a do sada u BiH nigdje ne postoje kafilerije za bilo koju vrstu animalnog otpada i sve je bazirano na zakopavanju, bacanju u kontejnere za smeće ili potoke“.

„U Jugoslaviji je uzgoj krznaša (životinje čije se krzno upotrebljava za preradu) obezbjedjivao značajna dohodovna sredstva a osobito zbog toga što je bilo realizirano pri mesnim industrijama manjeg ili većeg kapaciteta kao "kolateralna korist" jer je ishrana bila bazirana na konfiskatima iz vlastite proizvodnje. Uglavnom se uzgajala crvena i polarna (bijela) lisica, kuna i jedno izvjesno vrijeme nutrija.

Činčile su krznaši koji su izgledom negdje između domaćeg kunića i vjeverice, drže se u kavezima i reproduciraju tzv". Haremskim sistemom", nisu agresivne prema ljudima a hrana komercijalno pripremljena bazira se temeljno na biljkama. Porijeklom sa vulkanskih područja odakle su istrebljeni zahtijevaju besprijekornu higijenu i prozračnost prostorija pa ukoliko se udovolji ovakvim zahtjevima veoma su rijetka oboljenja i uginuća“.

Dr. Bajrović kaže da i po pitanju prisustva uzročnika zaraznih bolesti činčile su znatno slobodnije od drugih  "ekonomski" važnih životinja poput goveda, svinja ili ovaca. Osim toga, navodi i primjer kuna koje se hrane animalnim otpadom pa na neki način, kaže, ne samo da ga "neškodljivo" uklanjaju neko "recikliranjem" taj otpad  pretvaraju u zlato ili novac“.