Ko je ustvari Branislav Dukić, predsjednik Saveza logoraša RS koji je jutros "ponosno" izjavio da je na Zlatištu iznad Sarajeva, odakle su pune četiri godine ubijani nevini ljudi i djeca, postavljen krst?
Dukić je prijeratni stanovnik sarajevskog naselja Hrasnica. Sve do 1994. godine živio je u svom stanu, i on zapravo nikada i nije bio logoraš, piše Patria.
Već i ranije stanovnici Hrasnice i ratni članovi Srpskog građanskog vijeća (SGV) BiH, koji dobro poznaju Dukića i njegov ratni put upozoravali su javnost na tu činjenicu.
Jutrošnja provokacija, prema saznanjima Patrie, dobro je osmišljen politički trik SNSD-a, kojim se pokušavaju pred izbore podići međunacionalne tenzije. Postavljanje krsta na Zlatištu uslijedilo je nakon što su prije desetak dana kamenovane džamije u Banja Luci i Prijedoru, te je stoga kako se približava 12. oktobar za očekivati da će ovakvih poteza biti sve više.
Upravo ova posljednja provokacija, povod je da Patria podsjeti javnost ko je Dukić, slijepi poslušnik Dodikovog režima. On je za svoje "glasnogovorništvo", prije nekoliko godina nagrađen mjestom direktora SP "Obilićevo" (nekadašnja dvorana Mejdan) u Banja Luci.
Dukić je u Hrasnici tokom rata živio sa suprugom Mirjanom i sinom Dejanom bez problema. Čak je bio komandir multietničke Radne jedinice Civilne zaštite i vrlo aktivan u radu Mjesne zajednice, zbog čega je imao i svoju kancelariju u tom naselju. Redovno je primao humanitarnu pomoć, koristio općinski telefon i bio pošteđen teških poslova, a mnogi u njegovoj jedinici često su govorili i da je Dukić kandidat za “Zlatnog ljiljana”.
Bio je aktivista SGV-a, čijoj je konstituirajućoj skupštini prisustvovao u opkoljenom Sarajevu, zahvaljujući čemu je dobio i propusnicu za prolazak kroz ratni Tunel spasa DB.
No, na iznenađenje komšija i članova SGV-a, Dukić se u septembru 1994. godine dao u bijeg preko Igmana. Prema svjedočenju jednog od komšija iz Hrasnice, tome je prethodila dojava koju je Dukić dobio od SDS-a s okupiranog dijela Ilidže, da treba organizirati bijeg vojno sposobnih muškaraca preko Igmana.
Plan im je osujećen te su bezbjednjaci Armije RBiH u rejonu Osmica uhapsili više od 100 vojno sposobnih muškaraca. Dio ih je zadržan u vojnom pritvoru 4. viteške motorizovane brigade u Hrasnici, a dio je zbog nedostatka prostora prebačen u zatvor “Viktor Bubanj” u Sarajevu. Među ovim drugima bio je i Dukić.
Obzirom da je bio komandir multietničke Radne jedinice Civilne zaštite osuđen je zbog dezerterstva, odnosno kršenja Zakona o mobilizaciji BiH na dvije godine zatvora. Odležao je samo četiri mjeseca, jer je 20. januara 1995. razmijenjen.
IMAO JE POVLAŠTENI POLOŽAJ
Nazim Mahmutović, ratni komandant Općinskog štaba Civilne zaštite na sarajevskoj Ilidži, bio je prvi pretpostavljeni Dukiću.
- U ratu sam mu dao mjesto komandira Radne jedinice Civilne zaštite. On je uživao veliki autoritet, svaki dan je ulazio u zgradu Opštine, koristio telefone, radio, podržavao nas. Imao je povlašteni položaj. Nikada nije ništa fizički radio, ni kopao, bio je jednostavno hadžija među nama, uživao je - kazao je Mahmutović prije nekoliko godina u medijima.
Prema njegovim riječima, pripadnici Dukićevog radnog voda bili su zaštićeni po zakonu. Imali su osmosatno radno vrijeme i redovno dobivali cigarete i hranu.
- Da se bilo kome od njih nešto desilo, imali bi ista prava kao i borci Armije RBiH, jer tako je zakon nalagao. Ako je neko ranjen, ima pravo na invalidninu, ako je poginuo, njegova porodica ima pravo na penziju. Za razliku od moje civilne zaštite koja nije dobila borački status - pojasnio je Mahmutović.