Selimbegović: Da Sarajlić i Zukić nisu izdali Tihića rezultat glasanja bio bi neriješen

Petak, poslije džume i pod tačkom razno: tako bi se, u najkraćem, dale definirati bure u Stranci demokratske akcije. Prije skoro dva mjeseca, po istom receptu, rasformiran je Odbor za sigurnost; prošlog petka iz Kadrovske komisije ispraćen je Bakir Alispahić, piše Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica Oslobođenja u kolumni pod naslovom „Koji je Bakir pravi?“ koju bh. novinska agencija Patria prenosi u cjelosti...

I ma koliko se javnost dijelila između dvije krajnosti - jedne, po kojoj se SDA konačno riješila balasta Alispahića i njegove zone utjecaja i druge, po kojoj je zapravo Bakir Izetbegović smijenio samog Sulejmana Tihića - više je no jasno da je u SDA započela bitka za liste, a sam rezultat glasanja, ma kako išao u korist Izetbegoviću, upravo se njemu može i vratiti kao bumerang. Ne toliko zbog podjele u stranačkim redovima, o kojoj i javno govore neki od visokih stranačkih dužnosnika poput Sadika Ahmetovića i Adila Osmanovića, koliko zbog prilično politički pogubne percepcije po kojoj Izetbegović želi od SDA napraviti Lagumdžijin SDP.

Što u ovom času i nakon tri i po godine SDP-ovog modela vlasti ponajmanje može biti sigurna karta za izborni uspjeh. Da krenemo od rezultata glasanja: 14 prema 10. Iste noći, ovih je deset, nazovimo ih gubitnika, jednoglasno konstatiralo: Asim Sarajlić i Amir Zukić izdali su predsjednika Sulejmana Tihića.

Da nisu, rezultat bi bio neriješen i to bi zapravo značilo da je i dalje na snazi Konvencija SDA, ona iz februara kada je odgođen stranački Kongres i kada je napravljen dogovorni balans da SDA, po svaku cijenu - ličnih ambicija, animoziteta, raznih pogrešnih političkih poteza - sačuva unutarnje jedinstvo do narednih općih izbora i tako zapravo najviše napakosti svojim političkim neprijateljima koji listom izbornu matematiku prave na podjelama i raskolima upravo u ovoj partiji. U vrijeme Konvencije, najzadrtiji tihićevci bili su upravo Sarajlić i Zukić.

Ovaj posljednji, SDA-ov gensek, imao je i dodatni motiv: Izetbegović je tada od Tihića tražio da njegov kadar bude generalni sekretar, pa iako je u organima stranke vladalo nepodijeljeno mišljenje da je Zukić veća šteta nego korist, ostao je uz ispriku da je odveć komplicirano organizirati stranačke izbore za samo jedno mjesto i to upravo zahvaljujući Sulejmanu Tihiću, koji ga je uvrstio u svoju kvotu.

Asim Sarajlić je nešto kompleksnija priča. Iako bolji poznavaoci domaćih (ne)prilika u samoj SDA kažu da je Tihića uživo vidio dva puta prije nego je postao njegov zamjenik, javna je tajna da je upravo Sarajlić bio Tihićev istureni igrač u SDP-ovom polju. U kome se, valja mu to priznati, vrlo brzo i dobro snašao: ušao je u dovoljan broj dealova da mu treba vjerovati kada kaže da ne zaslužuje svoju plaću od 5.200 maraka. Zli jezici tvrde da on ionako od plaće ne živi, već od onog što se u ovoj zemlji već odavno zove političkom snalažljivošću, a ni javno ni polutajno nema niti jednog važnijeg nadzornog odbora o kojem Sarajlić na ovaj ili onaj način ne odlučuje i u kome nema svojih prstiju.

Čak i onda, kada je - pod isprikom neglasanja za državni budžet - Zlatko Lagumdžija istjerao SDA iz vlasti na državnom nivou i zaista dao sve od sebe da najjaču bošnjačku partiju isprati u ropotarnicu povijesti, kada je dakle Tihić i javno priznavao neočekivani nož u leđa, Asim Sarajlić nije prekidao svoje tenderske i ostale veze sa SDP-om i tamošnjim svojim inačicama, poput recimo Damira Hadžića. To su, posvjedočit će i najbliže Tihićevo okruženje, i bili prevashodni razlozi zbog kojih je Tihić, radi viših stranačkih interesa, Sarajlića degradirao u stranačkog potpredsjednika, a Bakiru Izetbegoviću ponudio Konvencijom potvrđeno zamjeničko mjesto.

Na Sarajlićevu i Zukićevu izdaju Tihić nije morao dugo čekati: ona se nije dogodila prošlog petka, niti onog petka prije dva mjeseca, već čim se Tihić iz Sarajeva povukao da boluje u Bosanskom Šamcu. Politički pragmatično, da ne kažem morbidno, i jedan i drugi su zaključili da je budućnost uz Izetbegovića, a februarski događaji poskidali su sve maske. Demonstracije širom BiH, sa vrlo izraženim zahtjevima borbe protiv kriminala i korupcije, potakli su Sarajlića na akciju. Poučen iskustvom protesta zbog jedinstvenog matičnog broja, naprosto nije želio čekati svoj lik (ponovo) na plakatima, već se (presmiješno!) ponudio Izetbegoviću za lidera borbe protiv korupcije i kriminala u vlastitim redovima!

Tako je "krunski" dokaz za smjenu Bakira Alispahića iz Kadrovske komisije SDA bio podatak da je "on danas bogat čovjek"! Izetbegović je, pak, novinarima ponudio nešto drugačije objašnjenje: Alispahićeve istupe u medijima (zbog čega je optužen za SDP-ov model delikta mišljenja) i tek aluziju na ono što je Alispahiću dala SDA. Nisam sigurna koliko je mudro Izetbegoviću danas govoriti o onome što je SDA kome davala (da ne kažem: šta ćemo sa ostalim SDA bogatašima?), ne samo zato što je spisak podugačak već i zato što je model davanja te vrste ustanovio Izetbegović stariji. Uostalom, Bakir Alispahić je godinama slovio za najodanijeg ratnog ministra Alije Izetbegovića koji ni u zatvoru zbog Pogorelice (uhapšen u vrijeme Alijanse za promjene) nije odustao od odanosti liku i djelu svog ratnog zapovjednika. Alispahića je Izetbegović-otac smijenio s dužnosti po zahtjevu tadašnje američke administracije; SAD su ga stavile i na crnu listu 2002. pa iako se i tada očekivalo da će - makar indirektno - optužiti tadašnji državni vrh da bi dokazao djelovanje po komandnoj odgovornosti, on to nije učinio, a sam Alija Izetbegović ostao je upamćen kao jedini političar u ovoj zemlji koji je javno ustvrdio da je Pogorelica montiran politički proces s ciljem da se optuži tadašnje vođstvo RBiH. Oslobađajuća presuda dala mu je za pravo.

Pa ipak, Izetbegović-sin smjenjuje Alijinog ratnog ministra policije Bakira Alispahića u Kadrovskoj komisiji SDA. Osobno nisam uvjerena da je tim činom prošlog petka preuzeo stranku. Tim prije što su protiv Alispahićeve smjene glasali i oni koji su svojedobno glasali protiv cijele Kadrovske komisije SDA (za koju je Izetbegović mlađi dao svoj glas).

Za one manje upućene, valja reći da je prvobitni scenarij i bio raspuštanje cijele Komisije i preuzimanje njezinih ingerencija od strane Kolegija stranke. Procjena da je to u ovom času neizvedivo pokazuje snagu, da ne kažem pobjedu onih deset gubitnika, ali istovremeno i pravi cilj stranačkih tumbacija - bitku za pozicioniranje na listama za izbore: pojednostavljeno rečeno, uguravanje svojih kadrova direktno na liste. Vjetar u leđa bio je izostanak inicijative za sazivanje Glavnog odbora stranke nakon raspuštanja Grupe za sigurnost, što je među zagovornicima Izetbegovićevog ovladavanja SDA-om u ovom času dočekano kao jasan signal nemoći Tihićeve struje. Zato je Bakir Alispahić poslužio kao linija razgraničenja, omjer snaga u Predsjedništvu SDA, no baš je zato pitanje koliko je Bakir Izetbegović dobio ovim potezom.

Alispahićev utjecaj posve sigurno neće nestati preko noći, a Zukić i Sarajlić nisu kakav ćar. Ni u samoj SDA, a još manje među onima od kojih se očekuje da glasaju na izborima - i za stranku i za člana Predsjedništva BiH. A da se to u SDA ne podrazumijeva kao znak jednakosti, ponajbolje zna Sulejman Tihić. Iz vlastitog iskustva. Zato bi se upravo Tihić morao izjasniti - ne o Alispahićevoj smjeni, već o modelu upravljanja strankom. Da ne bi i glasači ostali bez stava. Na izborima.