1. mart: Obnova milenijske nezavisnosti

Na referendumu 29. februara i 1. marta 1992., od 64 posto građana u Bosni i Hercegovini koji su se odazvali referendumu o obnovi nezavisnosti Bosne i Hercegovine, 99,44 posto glasalo je "za".

Referendumsko pitanje je glasilo: "Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?".

Odluku o održavanju referenduma o nezavisnosti BiH donijeta je u Skupštini SRBiH nakon što su bivše jugoslovenske republike Slovenija i Hrvatska već proglasile nezavisnost.

Bilo je to vrijeme intezivnih, ali uglavnom neuspješnih razgovora šest predsjednika predsjedništava jugoslovenskih republika o iznalaženju izlaza iz jugoslovenske krize. No, ratna dešavanja iz Hrvatske već su se prelila u Bosnu i Hercegovinu napadom Jugoslovenske narodne armije u septembru 1991. godine na selo Ravno u jugoistočnoj Hercegovini.

Unutar BiH to je bilo vrijeme formiranja paralelnih struktura vlasti. Pod vodstvom tadašnje Srpske demokratske stranke, na Palama, nedaleko od Sarajeva, 24. oktobra 1991. formirana je tzv. Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini koja je 9. januara 1992. godine usvojila Deklaraciju o proglašenju tzv. Srpske Republike Bosne i Hercegovine (čije ime je u augustu 1992. promijenjeno u Republika Srpska). U Grudama je 18. novembra 1991. proglašena tzv. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna.

O sudbini republika bivše Jugoslavije, pa i Bosne i Hercegovine, intenzivno se razgovaralo i na međunarodnom planu. U holandskom gradu Den Haagu je 5. novembra 1991. održana Konferencija o Jugoslaviji nakon koje je Arbitražna komisija Konferencije donijela ocjenu kako se radi o disoluciji zemlje. U praksi je to značilo da SFRJ više nema pravni identitet na međunarodnom planu.

Evropska zajednica je 16. decembra 1991. godine usvojila Deklaraciju o Jugoslaviji kojom su pozvane jugoslovenske republike da do 23. decembra apliciraju za status nezavisnih država. Predsjedništvo SRBiH je tri dana pred istek tog roka, bez glasova srpskih članova, donijelo odluku o podnošenju zahtjeva za priznavanje SRBiH kao nezavisne države. Međutim, izvještaj Arbitražne komisije Konferencije o Jugoslaviji, kojom je predsjedavao Robert Badinter, uslovio je međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine provođenjem općeg referenduma o nezavisnosti pod međunarodnom kontrolom.

Vođena tim uvjetom, Skupština SRBiH 25. januara 1992. godine donijela je odluku o raspisivanju referenduma o statusu Bosne i Hercegovine. Istovremeno, Skupština SRBiH donijela je i odluku o povlačenju predstavnika SRBiH iz svih saveznih državnih organa i organizacija SFRJ.

Za skupštinsku odluku o referendumu glasali su predstavnici Bošnjaka i Hrvata, dok su predstavnici srpskog naroda na prijedlog Srpske demokratske stranke (SDS), koju je predvodio sadašnji haški optuženik Radovan Karadžić, napustili skupštinsko zasjedanje.

Karadžić će tada, na oči cijele bosanskohercegovačke, ali i svjetske javnosti, uputio otvorenu prijetnju muslimanskom narodu.

- Ovo nije dobro što vi radite. Ovo je put na koji vi želite da izvedete Bosnu i Hercegovinu, ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete dovesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod, možda, u nestanak. Muslimanski narod ne može da se odbrani, ako bude rat ovdje", poručio je Karadžić sa skupštinske govornice 15. oktobra 1991. godine

Na Karadžićevu izjavu odmah je reagirao Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva RBiH.

- Njegov način izlaganja, njegove poruke možda na najbolji način objašnjavaju zašto mi možda više i nećemo da ostanemo u Jugoslaviji... Njegov način izlaganja, njegove poruke možda najbolje objašnjavaju zašto i drugi neće da ostanu u toj Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju kakvu hoće gospodin Karadžić neće više niko. Neće, možda, niko više osim srpskog naroda. Takvu Jugoslaviju su u očima jugoslavenskih naroda, Slovenaca, Hrvata, Makedonaca, Albanaca, Mađara, Muslimana... jednostavno omrzli, kao i u očima Evrope i svijeta... – poručio je Izetbegović.

Referendum će provesti Republička izborna komisija i općinske izborne komisije.

Tadašnje rukovodstva SDS učinilo je sve kako bi onemogućilo građane srpske nacionalnosti da učestvuju u referendumu. Mnogi od pristalica SDS-a već su bili žestoko naoružani, a na cestama su postavljene zapreke kako bi se onemogućilo dostavljanje referendumskog materijala.

Uprkos toj činjenici, oko 30 procenata Srba, uglavnom u većim bh. gradovima, izašlo je na referendum i podržalo obnovu nezavinosti BiH.

Noć uoči referenduma mediji su prenijeli vijest da su srpski ekstremisti na Komaru postavili barikade i ubili dvojicu ljudi.  Drugog dana referenduma, situacija je bila nešto mirnija.
Prije zatvaranja glasačkih mjesta, Alija Izetbegović je na konferenciji za novinare izjavio:

- Mislim da možemo da kažemo da smo ne samo suverena i nezavisna država, nego i međunarodno priznata država.

Ali, samo nekoliko sati nakon izjave Izetbegovića, odnosno nakon što je 64 posto građana u Bosni i Hercegovini reklo da žele obnovu nezavisnosti njihove zemlje, slike iz glavnog grada BiH šokirale su svijet. U predvečerje, 1. marta, na Baščaršiji, kod Stare pravoslavne crkve, ubijen je srpski svat Nikola Gardović. To je bio povod da u organizaciji tadašnjeg SDS-a tokom noći budu digne barikade na svim važnijim raskrsnicama u Sarajevu. 
Narednog dana Sarajevo je osvanulo potpuno blokirano. Krizni štab SDS-a objavio je zahtjev da se obustave sve aktivnosti na priznanju suverene i nezavisne BiH.

Dnevni list "Oslobođenje" osvanuo je s naslovnicom na kojoj je pisalo: "Barikade protiv Sarajeva".