Šest dokaza da genocid nad Srebrenicom do danas nije prestao

Posljednjih godina, uoči i u vrijeme 11. jula, Bošnjaci i njihovi politički predstavnici sve češće pristaju biti uvedeni u debatu o tome da li je prije 19 godina u Srebrenici počinjen genocid ,ili se radi o masakru ili ratnom zločinu velikih razmjera.

Ta sramotna činjenica pokušaja relativiziranja genocida nije samo posljedica stalne propagande Beograda i Banja Luke. Ona je, naprotiv, rezultat činjenice da je bošnjačka politika već nekoliko godina prestala nametati jednu drugu debatu.

Nema nikakvog spora da se genocid desio, jedino o čemu se može debatovati, analizirati i raspravljati jeste u kojoj mjeri taj genocid još uvijek traje.

A, mnogo je razloga koji potvrđuju da izgon, ubijanje, ponižavanje, pljačkanje i genocid nad Srebreničanima i ostalim Bošnjacima iz Podrinja koji kao ovce za klanje bili satjerani u dvije enklave Srebrenici i Žepu, nikada nije prestao.

Bh. novinska agencija Patra (NAP) navodi šest dokaza da genocid u Srebrenici još uvijek nije prestao:

1. Otmica i skrivanje posmrtnih ostataka – Nakon što su u Srebrenici ubili više od 10.000 ljudi, agresori su tijela ubijeni zakopali u desetine masovnih grobnica. Ni 19 godina nakon zločina skoro trećina posmrtnih ostataka nije pronađeno. Mnogi nikada neće biti ni pronađeni, a ekshumacija je svake godine sve manje. Hiljade svjedoka, vojnika i srpskog stanovništva koji su moral i mogli vidjeti gdje su skrivana tijela i danas šuti. Majkama su ubili sinove, ženama muževe i sestrama braću i onda im još oteli tijela, sakrili posmrtne ostatke i oteli šansu za posljednju mrvu smiraja.
2. Opstruiranje povratka – Bošnjaci se u Srebrenicu posljednjih godina vraćaju samo u tabutima. Svakog jedanaestog jula po nekoliko stotina ili desetina. Više ih se na taj način vratilo u ovaj grad nego što ih se vratilo u svoje obnovljene kuće i tu ostalo. Više Bošnjaka u Srebrenici „stanuje“ u Memorijalnom centru u Potočarima nego u Srebrenici i okolnim selima.
3. Politička dikriminacija – Bošnjaci u Srebrenici imaju mjesto načelnika, ali to samo izuzetak koji potvrđuje pravilo da su oni građani drugog reda u Republici Srpskoj te da su izloženi nastavku genocidne politike. Tome u prilog govore porazni statistički podaci prema kojima u Vladi bh. entiteta RS, 15 ministarstava, 25 upravnih organizacija, šest uprava i Generalnom sekretarijatu samo je 134 ili 2,66 posto zaposlenih Bošnjak. U svim opštinama u bh. entitetu RS zaposleno je 250 ili 4,7 Bošnjaka, od ukupno 5.264 zaposlenih. U osnovnim školama je angažovano tek 534, odnosno 4,57 posto nastavnog i vannastavnog osoblja Bošnjaka od ukupno 11.671 zaposlenih. U srednjoškolskom sistemu obrazovanja je zaposlen 91 Bošnjak, što je 1,8 posto od ukupno 4.969 zaposlenih.
4. Negiranje genocida i verbalno uznemiranje – Žrve genocida gotovo svakodnevno su, posebno u izbornim kampanjama izložene uznemiravanju od strane čelnika RS, posebno predsjednika Milorada Dodika koji negira genocid. Dodikove laži ne mogu promijeniti prošlost ili činjenice, ali njegovo negiranje genocida je cementiranje rezultata etničkog čišćenja, nastavak politike genocida i najava novog talasa fizičkog uklanjanja Bošnjaka.    
5. Ekonomski pogrom – Mali broj povratnika u Srebrenicu i okolna mjesta živi izuzetno teško, jedako kao i ostali povratnici u manji bh. entitet. Zapošljavanja ni investicija nema, a ni obnove uništenih kompanija. Jedna od rijetkih firmi u Srebrenici koja je davala nadu povratnicima za zaposlenje „Cimos“ u stalnim je finansijskim problemima. Vlasti iz Banja Luke svjesno i proračunato preusmjeravaju ulaganja u oblasti koje su etnički očišćene, onemogućavajući tako povratnicima ostanak. Također, povratnici nemaju nikakva prava u RS, te su tako mnogi primorani živjeti u FBiH kako bi imali barem zdravstvenu zaštitu. Nedavna odluka Vlade FBIH da ta prava mogu ostvarivati u FBiH pokušaj je da se ta nepravda ispravi.
6. Donošenje zakona koji onemogućavaju zadržavanje nekretnina u vlasništvu – Nedavno donošenje zakona o prebivalištu te niza propisa o imovini i katastru, nastavak je iste politike koja ima za cilj fizički ukloniti Bošnjake iz Podrinja. Vlada RS donosi propise na takav način u kojem Bošnjaci koji nemaju uvjete za povratak gube svoju imovinu i tako im kidaju svaku pravnu i imovinsku vezu sa zavičajem iz kojeg su protjerani. Cilj takvih propisa jeste osiguranje da se rezultati genocida ne promijene, odnosno, samo utvrde.