Američka novinarka o dr. Ceriću: Sa ljudima kao što je on možda ipak ima nade

Poznata američka novinarka i vanjsko-politička kolumnistica Georgie Anne Geyer, poznata pod nadimkom GG, napisala je tekst o dr. Mustafi Cerići, nezavisnom kandidatu za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, a s kojim se susrela nakon više od 20 godina.

Geyer već decenijama prati globalne političke tokove, te je kroz svoju karijeru imala priliku obaviti intervjue sa ljudima koji su na različite načine obilježili historiju svijeta. Kao dopisnica je pratila i krvava dešavanja nakon raspada bivše Jugoslavije i baš tada je prvi put razgovarala sa dr. Cerićem.

Tekst je objavljen na uexpress.com, a agencija Patria ga prenosi u cjelosti:

Jesen 1992. godine na Balkanu je bila živa, ne zbog šuškanja lišća koje je opadalo, već zbog grmljavine rata koji se širio Hrvatskom i Bosnom. Noći u Zagrebu su bile posebno strašne. Srbi su bili tek nekih pedesetak kilometara daleko, a pucanje i bombardovanje izgledalo je kao da nikad neće prestati.

Ustvari, u glavnom gradu Hrvatske je bio široko rasprostranjen strah da bi razjareni Srbi mogli zauzeti grad svakog trena. No, upravo tada sam upoznala jednog čovjeka, koji je bio ili izvanredan ili lud, koji se od borbe nije sklanjao i bježao, već upravo u nju išao.

Nastojala sam intervjuirati imama Mustafu Cerića, vodećeg klerika i vodeći glas islama u Bosni, konačno ga pronašavši na putu za Sarajevo, nekada magični grad koji je bio pod neprestanim, danonoćnim srpskim artiljerijskim napadima. Čvrsti čovjek dobrog izgleda, u urednom zapadnjačkom odijelu, taj imam je imao iznenađujuću priču. U Bosnu se vratio iz Northbrooka, u Illinoisu, gdje je bio glavni imam džamije. Doktorat je stekao na Čikaškom univerzitetu nakon što je 1981. godine došao u taj grad bez poznavanja i riječi engleskog.

- Moja poruka zapadnom svijetu je da mi, bosanski muslimani, želimo živjeti u Evropi, i da želimo biti evropljani - kazao mi je.

- Ali nakon ovoga što se dešava u Bosni i Hercegovini, izgleda da Evropa ne želi nas – prisjeća se Geyer. On je potom uputio apel svojim „kršćanskim kolegama... da nešto učine, da se zaustavi uništavanje sela i gradova u Bosni i Hercegovini, da se spriječi otvaranje koncentracionih logora, etničko čišćenje, nasumični masakri civila, uglavnom muslimana“.

Napisala sam tada, i to s pravom, da više nije nezamislivo da bi njegova historijski miroljubiva i tolerantna zajednica od dva miliona ljudi, koja je nastala nakon pet stoljeća osmanlijske vladavine Balkanom, mogla, ustvari, biti zbrisana sa lica zemlje, kao narod te zime.

A sada je, ove jeseni, Mustafa Cerić, koji je uskoro nakon našeg tadašnjeg susreta bio imenovan vrhovnim muftijom Bosne, ovdje u glavnom gradu Sjedinjenih Američkih Država. Nije došao u turistički obilazak, već da razgovara sa članovima Kongresa, State Departmenta i muslimanskih grupa o svojoj utrci, koja će biti održana 12. oktobra ove godine za stolicu bošnjačkog člana u tom jedinstvenom, tročlanom Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. Kakvo zadovoljstvo je bilo sjesti ponovno zajedno, ali ovaj put u jednom razdoblju nade.

Ideja o imamu kao predsjedniku jedne prelijepe male zemlje, tako lijepe da ljudima oduzima dah. O tome se nikada ranije nije ozbiljno raspravljalo. Štaviše, gotovo od kraja rata 1995. godine, dr. Cerić je postao jedan od najelokventnijih glasnogovornika muslimanskog svijeta, zalažući se za jedan moderni, tolerantni „evropski islam“ i upravo bi on mogao biti jedna od velikih nada za okončanje islamskog ekstremizma.

Njegova dobro priznata i privlačna mudrost, koja bi u svijetu mogla biti prepoznata kao protuotrov al-Qaidi i Islamskoj državi, ne samo da bi mogla učvrstiti mir u Bosni i olakšati joj put u Evropsku uniju (što je njegova žarka želja), već bi čak mogla uvjeriti sumnjičavi svijet da je islam, uistinu, miroljubiva religija koja sretno može koegzistirati sa drugim religijama. On je poznat u Bosni po tome što u šali zna reći: „Moj sultan nije na Istoku. Moj sultan je u Briselu“.

Ali čak i njegov jednako prepoznati i šarmantni humor može tek privremeno ublažiti užasna sjećanja, uključujući i ono na više od 8 hiljada muškaraca koje su Srbi izmasakrirali u Srebrenici 1995. godine, dok su mirovne snage UN-a bespomoćno stajale po strani.

- Najteža stvar za mene kao muftiju bila je da razgovaram sa majkama žrtava genocida, ustvari sa onim majkama koje su izgubile sinove u Srebrenici - kazao mi je. „Kada bih ih zamolio da to nadvladaju ili oproste, one bi kazale - 'Ne, mi imamo pravo na osvetu'. Onda bih im govorio: „Da, imate to pravo, ali razmislite, ako vi oprostite i Bog će oprostiti vama“. U Bosni se nije desio nijedan slučaj osvete.

- Fizička bol je podnošljiva - nastavio je on, na momente se vraćajući u te godine, “ali bol u duši je nepodnošljiva“.

Danas, kada se sretnete s njim, kao da ste se sreli sa čovjekom ispunjenim energijom mladića. Njegova nada, toliko duboko iskušana, izdržala je sve kroz što je prošla. Do sada, osvojio je sve zamislive nagrade i priznanja (spomenut ću samo UNESCO-vu nagradu za mir) i predvodio gotovo svaku međunarodnu organizaciju za međureligijsko razumijevanje i pomirenje, a sve to vraćajući se osnovama i temeljima svačije vjere.

Njegovi govori ovdje – na Univerzitetu Georgetown i u Woodrow Wilson centru – bili su duboko dosljedni i značajni za naše vrijeme, i neuobičajeno elokventni.

- Muslimani danas moraju konkretizirati i povratiti samopoštovanje, a kako bi ih i drugi poštovali, moraju znati da današnji svijet funkcionira na osnovama uzajamnog povjerenja, koje zahtijeva mnogo više vremena da se ono izgradi nego da se uništi – kazao je dr. Cerić.

U ovom svijetu „nasilja genocidnih proporcija... najveća od svih je odgovornost vjerskih i političkih lidera“.

Iz Washingtona, Dr. Cerić je otišao u Vatikan, gdje se lično susreo sa Papom i poklonio mu jedan podsjetnik na Srebrenicu (zakačio mu Srebrenički cvijet op.a.). Sa ljudima kao što je on možda ipak ima nade...