Izetbegović ne smije prihvatiti Vučićevu ruku pomirenja bez prihvatanja genocida

U posljednjih nekoliko dana svjedoci smo diplomatskog rolokastera vezanog za UN Rezoluciju o karakterizaciji događaja tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, ili još specifičnije vezano za genocid u Srebrenici.

Samo u toku jučerašnjeg dana, tri puta je odgađano glasanje u Vijeću sigurnosti u UN-u, kako bi se pomirili stavovi, prije svega Rusije sa jasnim stavovima Velike Britanije i SAD. Iz tog razloga, od egzistencijalne važnosti je kako će bosanski zvaničnici i lideri odgovoriti na moguće scenarije.

Ako se ne usvoji rezolucija o Srebrenici u Vijeću sigurnosti UN-a ili ako se usvoji bez pominjanja riječi genocid u dvije ključne tačke, član Predsjedništva BiH iz reda bosnjačkog naroda Bakir Izetbegović, ni po koju cijenu ne smije pristati na diktat Aleksandra Vučića i prihvatiti neiskreno pomirenje.

Ovdje je stvar u potpunosti jasna, a ovo je historijski trenutak kad se mora voditi državnička politika i ne podlijegati kratkotrajnim i prozirnim blefiranjima iz Beograda. Cijela situacija oko srebreničke rezolucije je izvela stvari na čistac.

Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić su dokazani glorifikatori fasizma i velikosrpske ideologije koji su pucali po Bosni i Hercegovini i ponosili se time. Kad su trebali napraviti historijski potez, pokazati katarzičan ili moralan stav, pali su na ispitu kao i Boris Tadić koji je politički sahranjen zbog dvostruke igre.

Dodatni argument za ovakav stav je i uloženi trud Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država da se usvoji ovakva rezolucija, pa Izetbegović ne bi smio ni pod koju cijenu pojeftiniti poziciju Bosne i Hercegovine i Bošnjaka prihvatajući ruku lažnog, i kako Srbiji odgovara, pomirenja. Ne smije to napraviti ni zbog truda i političkog rizika koje su SAD i Velika Britanija uložili u ovakvu diplomatsku bitku.

Izetbegović je održao dobar govor u Londonu za koji zaslužuje pohvale i ne bi smio ići ispod toga. Drugim riječima nema pomirenja bez prihvatanja genocida kao pravne i moralne kategorije za zločin počinjen u Srebrenici. To je onaj donji prag koji se ne smije nikada preći.

Također, nije se moguće oteti utisku da je u UN-u zakazala ambasadorica Mirsada Čolaković, koja je mogla pokazati diplomatsku zrelost i patriotizam i prekršiti instrukcije ministra vanjskih poslova Igora Crnadka.

Propustila je historijsku priliku da se obrati Vijeću sigurnosti UN-a i artikulira bol majki Srebrenice, uz osudu agresije, genocida i ponašanja srbijanskog političkog i diplomatskog vrha.  Izgubila ne bi ništa, a žrtve i pravda bi dobili mnogo.

Mogla je i morala je za takvo što tražiti i dobiti podršku člana Predsjedništva iz reda bosnjačkog naroda Bakira Izetbegovića,  jer su ovo momenti kad interes države mora biti ispred administrativnih procedura.

Žalosno je pognuto i diplomatski amatersko ponašanje Mirsade Čolaković, a još je žalosnije da nije, po inerciji i samoinicijativno, dobila podršku iz Izetbegovićevog kabineta koji bi odobrio i zaštitio takav potez.

Piše: Muhamed Fazlagić, sociolog, University of Louisville