Otvoreno pismo Igoru Radojičiću

Dragi Igore, pošto sam sada već poprilično uvjeren da ćeš glasati za novi Zakon o javnom redu i miru, kao što si poslušno glasao i za sve ostale sporne zakone donesene u prethodnom sazivu Narodne skupštine RS i time legalizovao i učinio uspješnim mnoge pokušaje raznih tajkunskih centara moći da ostvare svoje namjere da se "zakonito" dokopaju resursa Republike Srpske, odlučio sam da ti napišem otvoreno pismo, prenosi novinska agencija Patria pismo koje je Radojičiću uputio bivši stranački kolega Tihomir Gligorić.

-Vjerujem da i ono spada u definiciju javnog prostora u kojoj će, od sada, pa nadalje i ubuduće, vladati red, rad i disciplina, koju će trenirati novi ministar Lukač. Ako, ne smeta, samo vi radite svoj posao. I ja ću svoj.

Nema tome ni deset dana, tvitnuo si da je analiza Rajka Vasića o SNSD-u najbolja ikada. Želim da te podsjetim šta je on to konstatovao:

-da Milorad Dodik više ne treba da bude predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata;

- da je Dodik omogućio nepodnošljiv nivo Eksterne Moći i Eksternog Uticaja u Stranci, na svim nivoima i procesima;

- da je u kandidatski i izborni mozaik, kao i u stranačku organizaciju uveo feudalno-menadžerske profile ličnosti koji nisu došli iz organizacije i koji nisu osposoboljeni da organizaciono djeluju;

- da je Savez nezavisnih socijaldemokrata postao poligon za individualno političko okorištavanje bez organizacionog pokrića i soliter sa sobama punim promaje;

-da je SNSD sada prazan skup članstva i invalidnih opštinskih odbora koji nemaju validnost u izborima.

Tvitnuo jesi, ali si zatim zašutio. I pustio bradu. Korota za SNSD-om kakav je mogao biti? Da, mogao je biti, ali nije i neće, jer nema u njemu dovoljno ljudi koji bi se usudili dići glavu i reći šta misle. Kao što tu hrabrost nezavisnog intelektualca nemaš, na žalost, ni ti, Igore. Činjenica je i da je nikad nisi ni imao.

Ali, eto, ljudi su se ponadali da si sazreo, postao samostalniji, samopouzdaniji. Da ti više ne treba Nebojša Radmanović da donosiš svoje odluke. Da jednostavno imaš svoje mišljenje i hrabrost da ga javno izneseš. Tvitneš. Izjaviš u kameru. Napišeš. Potpišeš nešto sadržajnije od pukog kurtoaznog pisma kojim zahvaljuješ na informaciji o očiglednom kriminalu koji se dešava u nekoj oblasti (zemljišnoj administraciji, na primjer) i lakonski autora uputiš na istražne organe za koje dobro znaš čiji su i kako rade.

Možeš ti da, u sebi, misliš šta god hoćeš, Igore. I da manje ili više uspješno prikrivaš grč ili sarkastičan osmjeh na licu. To ne pije vode. U teškim vremenima, kada postaje izvjesno da stvari idu u lošem pravcu, treba smoći hrabrosti i to reći. Pružiti otpor, ne dozvoliti dalje srljanje u propast. Dići svoj glas. Ponuditi rješenje i izlaz. Samo to je pošteno. Sve ostalo je saučesništvo, bez obzira da li iz koristoljublja ili kukavičluka, poručio je Gligorić u otvorenom pismu.