Konjički rafteri iz poplavljenog Maglaja spasili više od 160 ljudi

Majci je objasnio da može primiti samo dijete, a da će kasnije doći po nju i supruga. A zapravo ni sam nije bio siguran da li će je ponovo zateći na tom mjestu. Taj grč na njezinom licu, kaže danas, nikada neće zaboraviti.

Samir Krivić jedan je od 14 konjičkih raftera koji su, zajedno sa još dvojicom prijatelja koji su im se priključili u Maglaju, 15. i 16. maja spasili više od 160 ljudi koje je poplavljena Bosna zarobila u njihovim domovima. Bili su bez hrane i vode. Tu je bilo starih i iznemoglih ljudi, ali i tek novorođene djece, trudnica, teških bolesnika.

Krivić, koji je i pokrenuo akciju odlaska konjičkih raftera u opasnu zonu Maglaja, nekoliko dana nakon svega za bh. novinsku agenciju Patria govori o tim trenucima. Nije mnogo otvoren. Govori s ustezanjem. Želi što prije izbrisati te slike iz svog života. Vratio se u rodni Konjic gdje je nastavio raditi ono što najbolje zna - turiste vozati slapovima Neretve i zajedno s njima uživati u hercegovačkom kršu.

- Dobio sam poziv od nekog čovjeka iz Maglaja. Molio je za pomoć s druge strane linije. Rekao mi je da su mu žena i djeca ostali zarobljeni u kući, i da zbog vode koja još uvijek nadolazi, ne može do njih. Ni danas ne znam kako je došao do mog broja i zašto je baš mene pozvao – priča Krivić za agenciju Patria.

Kaže da nije oklijevao. Odluku da će ići u Maglaj podijelio je s prijateljima na Facebook profilu. Kroz samo nekoliko minuta njih 13 su rekli da idu sa njim.

- Put do Konjica do Maglaja trajao je dva dana. Čini se da je to bilo najduže i najteže putovanje u mom životu. Krenuli smo u srijedu ujutro, a došli smo tek u četvrtak. Trebali smo iz Konjica biti prebačeni helikopterima, ali je plan promijenjen jer vremenske prilike nisu dozvoljavale polijetenje helikoptera. Prvi dan do Maglaja uspjela su se probiti samo četiri člana naše ekipe i to isključivo zahvaljujući bh. pilotima koji su na vlastitu odgovornost podigli jedan helikopter iako je vrijeme bilo jako loše. Naši momci su već prvi dan radili od kasno u noć i spasili veliki broj ljudi. Evakuirali su ljude iz Natronke.

Kada je došao u Maglaj, kaže, grad je bio u očajnon stanju.

- Nije bilo nikakve organizacije, veze su bile isprekidane, vladala je panika – prisjeća se Krivić. Kaže da je Bosna bila opasnija nego ikada do tada. Nosila je kontejnere, ograde, stabla…

- U takvim uslovima bilo je više nego suludo biti na vodi. Ali, nismo imali drugog izbora. Ljudima koji su ostali zarobljeni u svojim kućama niko nije mogao prići osim nas. Civilna zaštita niti je imala opreme za takve uslove, niti su bili obučeni za tako nešto. Okupio sam svoje ljude i rekao im da prvo paze na sebe, pa na sve ostalo. Rekao sam momcima da uz četiri raftera u čamac primamo samo još po četiri osobe, ali adrenalin je bio toliki da smo u jednom momentu počeli kršiti pravila. Stavljali smo po sedam ljudi. To je bilo rizično, ali nismo mogli ostaviti ljude, rizikovali smo – kaže Krivić. Dodaje da su konjičkim rafterima mnogo pomogli njihovi prijatelji iz Maglaja, te jedan vatrogasac, koji su im pokazivali teren i mjesta gdje su ljudi zarobljeni.

Rafteri iz Konjica, a kasnije i ekipe iz Visokog, Zavidovića i drugih gradova odigrali su ključnu ulogu u spašavanju Maglaja tokom katastrofalnih poplava. Ali, danas o tim hrabrim momcima rijetko ko govori.

- To je mjesto bilo preopasno da bi neko došao zbog reklame. Mi smo to radili iz srca. Zbog toga mi i ne očekujemo ništa od toga. Dovoljno nam je da su zahvaljujući nama mnoge porodice danas na okupu, kaže Krivić.