Ratni dopisnik El Paisa: I 20 godina poslije još uvijek osjećam zadah smrti opkoljenog Sarajeva

Prošlo je više od 20 godina no Alfonso Armada, bivši španski ratni izvještač, još uvijek osjeća vonj paljevine razrušenog Sarajeva i zadah smrti s okolnih planina koje je u Madridu pretočio u upravo objavljenu knjigu sjećanja "Sarajevo. Ratni dnevnici iz Bosne", prenosi novinska agencija Patria.

Imao je 34 godine kada mu je po povratku iz New Yorka urednik najvećih dnevnih novina El Pais ponudio da ide izvještavati iz bivše Jugoslavije. Dotad nije razmišljao o takvom obliku novinarstva.

"Kroz glavu mi je prvo prošao strah. Bojao sam se da ću poginuti. Pitao sam se mogu li kontrolirati strah kako bih uopće mogao pisati i ondje raditi", govori sada 57-godišnji novinar prisjećajući se prvog ratnog zadatka. "No odlazak me istodobno privlačio", dodaje.

Bilješke koje je radio pod opsadom, nekad pišući uz svijeću dok su vani pljuštale srpske granate, pretvorio je u knjigu koja plovi između literature i novinarstva.

"Ne znam zašto sam sada objavio lične dnevnike. Vjerovatno slučajno ili iz potrebe", kazao je novinaru Hine u maloj prostoriji knjižare FNAC u srcu Madrida, odmah uz glavni Trg Puerta del Sol.

Iako je knjiga osvanula na policama nedugo nakon obilježavanja 20 godina od genocida u Srebrenici, autor kaže da ni on niti izdavačka kuća Malpaso iz Barcelone nisu na osnovu toga tempirali objavljivanje.

"Za one koji su pratili rat preko medija ovo je podsjetnik, a za one koji mu nisu posvećivali pažnju jer su tada bili premladi ovo je prilika da otkriju nešto novo o čemu su možda tek nešto čuli", kaže gledajući u knjigu crnih korica s 200 stranica.

Vjeruje da se ljudi u Španiji sjećaju rata u BiH jer je, napominje, bio jako praćen u španskim medijima s brojnim dopisnicima. Njegov ratni kolega fotoreporter Gervasio Sanchez, čije se fotografije nalaze u knjizi, kaže: "BiH je bila škola za jedan naraštaj španskih novinara".

Armada je 1992. godine prvo granatiranje doživio u Slavonskom Brodu da bi zatim otišao u Sarajevo. "Građani u Španiji nisu reagirali, nije bilo protivratnih protesta, baš kao ni sada u slučaju Sirije ili Ukrajine", napominje.

Uoči prvog odlaska u BiH vidio je snimke na TV-u, čitao o ratu u novinama, gledao fotografije, ali nije znao gotovo ništa o gradu kamo ide.

"Znao sam tek jednu rečenicu iz povijesne knjige: Ubistvom austrougarskog prijestolonasljednika u Sarajevu počeo je Prvi svjetski rat", kaže i dodaje kako je potrebno puno vremena za studiranje kompleksne povijesti tog prostora.

Kako prosječnom čitatelju u Španiji približiti šta se u Sarajevu događa bio je veliki izazov.

"Pričao sam priče običnih ljudi, kako živi grad pod opsadom, kako se stanovnici peru kada nema vode, kako se griju kada nema struje, pronalazio ljude koji se zaljubljuju, sklapaju brakove, opisivao sve ono što se slama izbijanjem rata, sve ono što se može dogoditi čitateljima. Važna uloga novinara je omogućiti čitatelju da se uživi u ulogu osoba o kojima piše", objašnjava.

"Najviše mi se sviđa priča, tekst koji se može čitati polako, slušati šta kažu osobe, izvori, gdje postoje opisi mjesta, puteva, gdje se novinar što više približava stvarnosti", napominje.

Teško je biti objektivan kada se napada slabijeg

Ta stvarnost odredila je i njegovu knjigu. Prvi put je vidio mrtve, beživotna tijela i krv na ulici.

"Moje Sarajevo, moja Bosna", piše u dnevnicima identificirajući se s krajem i stanovnicima. "U opkoljenom, bombardiranom gradu zbog žrtava rađa se simpatija prema slabijoj strani. Ondje sam u teškim okolnostima proveo vrijeme s civilima", kaže.

U takvoj situaciji teško je ostati objektivan. Zato se, kaže, knjiga sastoji većinom od dnevnika u kojima iznosi svoje viđenje sukoba, te novinarskih izvještaja s prikupljenim podacima koje je slao El Paisu.

"Treba biti sposoban saosjećati s patnjom drugih no uvijek treba držati distancu kako se ne bi zauzela jedna strana u sukobu", kaže o izvještavanju, uz opasku kako je drugačije s pisanjem dnevnika.

U dijelu knjige spominje i kako su se u početku Hrvati i Bošnjaci u BiH zajedno borili protiv agresora Srba. No onda bez argumenata, podataka i detalja piše u izvještaju da su se predsjednici Tuđman i Milošević dogovorili oko podjele BiH nakon čega su "srpski radikali u HVO-u našli neočekivanog saveznika u podjeli Bosne".

"Ne znam ima li dokumenata koji to potvrđuju, o tome se rano govorilo. To su teme koje bude strasti, neugodu i znam da je u Hrvatskoj to osjetljiva tema jer je puno boli iza toga. To su zapaljive stvari. No mislim da postoji više od indicija da je to bilo tako", govori ne potkrepljujući navode citatima ni događajima.

U knjizi kritizira međunarodnu zajednicu, govori o uzaludnom čekanju pomoći izvana. "Prolazili su dani, mjeseci, čekali smo da neko zaustavi rat, no on je još više eskalirao. Žalosna je bila uloga Europske zajednice i UN-a tokom rata", napominje.

Ističe da strani dopisnici svojim radom nisu promijenili stavove u međunarodnoj zajednici koja je izostankom intervencije omogućila srpske zločine.

"To doduše i nije naš posao, naša dužnost je tačno, vjerodostojno prenositi ono što se događa. No kada informiraš izazivaš osjećaje, međutim, unatoč svim pričama nije se interveniralo. Isto se dogodilo u Ruandi. Nakon Drugog svjetskog rata je rečeno da se tako nešto nikada više neće ponoviti, no ponovilo se", upozorava.

Nakon 1993. godine otišao je izvještavati u Ruandu, Liberiju i druge afričke zemlje. U BiH se nije vraćao sve do 2013. kada se zajedno s fotoreporterom Sánchezom  došao podsjetiti na događaje od prije 20 godina. Prisustvovali su ukopu posmrtnih ostataka 400 osoba u Srebrenici, piše Jutarnji.