BiH je bila na meti četvrte vojne sile, nije bilo potrebe za provokacijom, ubijali su iz zabave

Izjavu zaštićenog svjedoka KW-586, koji je pred Međunarodnim sudom za ratne zločine svjedočio u korist Radovana Karadžića, pobili su mnogi vojni stručnjaci, piše bh. novinska agencija Patria.

Svjedok KW-586, bivši pripadnik jedinice Biseri koja je tokom agresije na BiH bila zadužena za sigurnost Predsjedništa BiH, kazao je kako je Alija Izetbegović naređivao provociranje srpskih jedinica koje su se nalazile oko Sarajeva, kako bi srpske snage ubile što više civila i time na sebe privukle gnjev međunarodne zajednice.

Svjedok je opisao kako bi policija zatvorila za saobraćaj neku od sarajevskih raskrsnica na desetak minuta. Iz raskrsnice bi bilo ispaljeno nekoliko minobacačkih granata ka srpskim položajima sa karoserije nekog manjeg kamiona, koji bi onda otišao iz raskrsnice, pustio bi se saobraćaj i nakon desetak minuta od ispaljenja, najverovatnije kada bi sa srpskih položaja utvrdili odakle je došla vatra, uslijedila bi vatra sa njihovih položaja i to uvijek u većem obimu od one vatre koja je sa strane Armije RBiH bila ka njima.

- U tom trenutku kada bi padale srpske granate, raskrsnica bi bila prohodna za civilno stanovništvo i dolazilo bi do stradanja. Znam da su sa srpske strane uvijek na jednu našu granatu odgovarali najmanje sa dvije ili više granata – rekao je svjedok KW-586.

No, u ovakve tvrdnje Karadžićevog svjedoka teško da iko može povjerovati. Stručnjaci upozoravaju da je već u prvoj rečenici, kada je rekao da je zatvaran a onda puštan saobraćaj u Sarajevu, svjedok KW-586 izgovorio nevjerovatnu laž, jer tokom agresije na BiH u Sarajevu skoro da nije ni bilo automobila, izuzev onih koja su vozila za potrebe Armije RBiH.

Tvrdnje svjedoka KW-586 pobio je i Nedžad Ahatović, profesor odbrane i sigurnosti iz Sarajeva, koji je kazao da se radi o još jednom pokušaju diskreditacije odbrane Sarajeva. I ranije se, rekao je, bezuspješno pokušavalo pokazati da je Armija RBiH provocirala srpsku stranu da uzvrati artiljerijom.

- Sarajevo je, prema procjenama, bilo u prosjeku na meti 450 teških artiljerijskih oruđa, 200 tenkovskih cijevi i najmanje 350 PVO oruđa lociranih po divizionima i jedinicama oko grada. Svako provociranje ovako postavljenog artiljerijskog obruča, moralo je podrazumijevati teške gubitke vlastite artiljerije s kojom je Armija RBiH oskudijevala čitav rat – objasnio je profesor Ahatović.

- Svaka lokacija sa koje bi se iz Sarajeva javilo artiljerijsko oruđe, bilo je praćeno ne samo vizuelnim osmatranjem, već i drugim sredstvima kao što je SNAR 10 artilljerijski radar kojeg je koristila bivša JNA. To je bio radarski sistem na oklopnom transporteru koji je djelovao pri komandi brigade u JNA.

Ako imamo činjenicu da jedna baterija haubica 122 mm D-30 sa kojom su srpske snage gađali Sarajevo ima granatu tešku 21,76 kg, ako se zna da iz ovog oruđa dobro uvježbana posada može ispaliti tri granate u minuti (65,28 kg), to znači da baterija haubica D-30 122 mm izbaci četiri tone čelika u samo deset minuta. Ako uz to još srpski vojnici znaju i elemente za gađanje bez izračunavanja, odnosno da su znali tačnu lokaciju oruđa Armije RBiH, veoma su male šanse da se oruđe Armije RBiH moglo izvući ispod takvog artiljerijskog vala.

A, kaže profesor Ahatović, nekoliko baterija ovih haubica djelovale su čitav rat na Sarajevo sa položaja na Hreši, Borijama i Poljinama.

- Ako pri tom znamo da je svako artiljerijsko oruđe u Sarajevu bilo vrijednije od života, onda je riskiranje tog tipa bez nekih većih vojnih akcija zaista nepotrebno. Taktika o kojoj svjedok priča mogla bi proći jednom, možda dva puta, a već sljedeći put oruđe Armije RBiH bilo bi onesposoblljeno direktnim pogotkom minobacača, haubice ili tenka.

Pa nije Bosnu i Hercegovinu, zaključuje profesor Ahatović, napala stranačka vojska SDS-a. Bosnu je napala četvrta vojna sila Evrope, u punom formacijskom sastavu jačine četiri korpusa sa avijacijom, artiljerijom, oklopnim jedinicama i obučenim oficirskim kadrom, piše Patria.