Borba SAD i Rusije za sjeveroistok Afrike: Washington podržava Maroko, a Moskva Alžir

Piše: Armin Sijamić

Ruska agresija na Ukrajinu gotovo potpuno je iz glavnih svjetskih medija potisnula dešavanja u Africi, čak i na njenom sjeveru koji je blizak Evropi i to ne samo geografski. Za Afriku se vodi otvoreni diplomatski rat, a Sjedinjene Američke Države, Kina i Rusija se utrkuju ko će ponuditi više državama koje su u demografskoj i ekonomskoj ekspanziji. To se posebno odnosi na Maroko i Alžir koji su veliki rivali, a Washington i Moskva su još jednom na suprotnim stranama.

Maroko i Alžir su respektabilne vojne sile, a to su postale jer decenijama traje njihova međusobna utrka u naoružavanju. Dok je Maroko više oslonjen na Zapad (posebno na SAD, Francusku, Španiju i odnedavno na Izrael), Alžir je zadržao snažne veze sa Moskvom, uprkos svim poteškoćama koje imaju zbog toga, pri tome ne zatvarajući vrata državama Zapada.

U utorak je američki predsjednik Joseph Biden odobrio prodaju raketnih sistema HIMARS svom savezniku. Maroko će 18 primjeraka platiti 524 miliona dolara. Pored toga, u odvojenom ugovoru Ministarstvo odbrane SAD odobrilo je prodaju precizno vođenih bombi zrak-zemlja u vrijednosti od 250 miliona dolara. Ova prodaja ne treba da čudi, jer je Washington još 2004. godine Maroko proglasio za glavnog saveznika koji nije član NATO-a.

Saradnja Washingtona i Rabata je bogata i sveobuhvatna, posebno u oblasti odbrane. Međutim, ono što upada u oči u ovom ugovoru jeste prodaja HIMARS-a kada ih želi Ukrajina i kada je Poljska naručila, zajedno sa lanserima koje će kačiti na svoje kamione, oko pet stotina. To ukazuje da se na Maroko ozbiljno računa na Zapadu i da ta država ima poseban status, a u SAD imaju podršku obje glavne stranke.

Alžir je tradicionalno više okrenut Rusiji. Alžirsko naoružanje je, većinski rusko, pa su veze sa Moskvom jake. Tako, naprimjer, dok su oko 24. februara ove godine Evropa i SAD na različite načine obilježavale godišnjicu ruske agresije na Ukrajinu, Alžir je tih dana dogovorio da ojača vojne veze sa Moskvom i najavio posjetu svog predsjednika Abdelmadjida Tebbounea Rusiji u maju, nakon što je u posjetu došao Nikolai Patrushev, obavještajac blizak
Vladimiru Putinu. Alžir očigledno ima svoju dinamiku odnosa sa Moskvom i rat u Ukrajini ih u tome nije pokolebao. 2021. godine obim trgovine dvije zemlje iznosio oko tri milijarde dolara, a prošle godine uvoz žitarica i hrane iz Rusije je porastao za čak 290 posto. Tako se Alžir svrstao u red rijetkih država koje zavise i od ruske hrane i od ruskog oružja.

Zapadna Sahara

Uzrok sukoba dvije afričke države jeste Zapadna Sahara koju je Maroko anektirao 1975. godine kada su se otuda povukle španske snage, a dio teritorije dobila je i Mauritanija. Alžiru se nije svidjelo da ova slabo naseljena teritorija pripadne Maroku, pa je tamo podržao Front Polisario koji se bori za međunarodno priznanje Zapadne Sahare. Iako su oružje, uglavnom, ostavili po strani Front Polisario i Maroko ne mogu da pronađu zajednički jezik, odnosno dvije strane pokušavaju mirnim sredstvima da dobiju ono što su željeli ostvariti oružjem. Ovaj veliki afrički problem bio je predmet brojnih pregovora, sastanaka i rasprava, a postojeće stanje je nekako održavano.

Onda je na vlast došao Donald Trump koji je 2020. godine Maroku priznao suverenitet nad Zapadnom Saharom, u zamjenu da Rabat normalizuje odnose sa Izraelom, što je u konačnici i učinjeno. Biden je poništio, ili barem probao poništiti, mnoge Trumpove odluke i poteze, ali u slučaju Maroka i Zapadne Sahare to se nije desilo. Od tada je Izrael važan faktor u marokanskoj politici, a dvije zemlje su u decembru 2021. godine pokrenule zajedničku proizvodnju dronova, uspostavili saradnju u polju odbrane, industrije i obavještajnih poslova. Alžiru je ovaj potez sigurno zasmetao, pa nije ni čudo što su, uz Iran, posljednjih dana najviše kritikovali Tel Aviv zbog događaja u Izraelu i Palestini.

U razgovoru sa iranskim predsjednikom Ebrahimom Raeisijem, alžirski predsjednik Tebboune je rekao da potlačeni palestinski narod pati zbog divljačkih djela izraelskog režima, što dovoljno govori koliko su Tel Aviv i Alžir daleko.

Povezani tekst: Iranski predsjednik Raisi u razgovoru s alžirskim kolegom pozvao muslimanske nacije da se ujedine protiv Izraela

Ukrajinsko-ruska veza

Svoju predanost vezama sa Zapadom Maroko je pokazao i kada je u januaru Ukrajini dostavio tenkove T-72, a kasnije demantovao tvrdeći da su oni tenkove dostavili Češkoj koja ih je bez njihove dozvole poslala u Kijev. Istovremeno, marokanski kralj Mohammed VI pokušava održavati veze sa Moskvom, budući da zemlja zavisi od uvoza žitarica iz Rusije i Ukrajine. U junu je pisao Putinu, potcrtavajući važnost međusobnih veza dvije države.
Međutim, Putin je povezaniji sa Alžirom. Prema nekim izvještajima Putin je slavio vjenčanje svoje kćerke u Marrakechu 2012. godine, a ruska elita je stalni gost tamošnjih luksuznih hotela i noćnih klubova. Alžir u Rusiji uživa povlašten status decenijama, što se posebno odnosi na pristup ruskom oružju koje je su kupovali u ogromnim količinama do unazad dvije godine, kada je ekonomska kriza ozbiljno uzdramala sjever Afrike koji zavisi od uvoza hrane.

Taj privilegovan status u Moskvi mogao bi se usporediti sa statusom koji Maroko uživa kod nekih država Zapada i kod NATO-a, s kojim redovno održava vojne vježbe i blisko sarađuje. Borba za naklonost ove dvije države koje su bogate naftom i prirodnim gasom je razumljiva. Njihov geopolitički položaj govori koliko su važne u globalnom nadmetanju Zapada i Moskve. Maroko je od Gibraltara, odnosno Evrope, udaljen samo 13 kilometara, a njegove zapadne obale zapljuskuje Atlantski okean. Alžir je deseta država svijeta po površini, graniči sa šest država i proteže se duboko u afrički kontinent, istovremeno udaljen dvjestotinjak kilometara od obala Španije i Italije. U kontekstu migrantske krize i nastojanja Brisela da se oslobodi zavisnosti od ruskih energenata, Maroko i Alžir dobijaju na dodatnoj važnosti.

Procjenjuje se da bi u narednim godinama Maroko mogao postati jedan od najvećih afričkih izvoznika prirodnog gasa, čime bi se pridružio Alžiru. Zbog toga se rat u Ukrajini pomno prati u Maroku i Alžiru i dvije države svoje politike pokušavaju uskladiti sa ovim, može se reći, globalnim događajem koji se održava na različite dijelova svijeta. U sjeni tog rata, u Africi se vodi diplomatsko nadmetanje Zapada i Rusije.

Prošlog ljeta Rusija je „razbila“ grupu „G5 Sahel“ koju su činili Mauritanija, Čad, Burkina Faso, Niger i Mali, a koji su pod pokroviteljstvom NATO-a razvijali međusobne odnose. Mali je istupio iz ovoga saveza polovinom 2022. godine i okrenuo se Moskvi. Prethodno je iz zemlje protjerao francuske trupe. Ono što dodatno brine NATO jeste da bi to mogla učiniti i Mauritanija s kojom je Rusija u junu 2021. godine skolopila važan vojni ugovor. NATO na
različite načine pokušava odobrovoljiti Mauritaniju da ostane vjerna Zapadu. Ova država sa 4,6 miliona stanovnika ima površinu kao dvije Španije i zbog svog geografskog položaja je važna karika u borbi protiv terorizma, prekograničnog kriminala i nelegalnih migracija.

Privlačnost velikih sila

Ono što se Moskvi u ovom trenutku čini kao naučna fantastika u Evropi, u Africi se ipak dešava. Različite zemlje žele saradnju sa Rusijom u različitim oblastima. Alžir, Mali i Mauritanija samo su neki od primjera. Posljednjih mjeseci Biden je također obratio posebnu pažnju na Afriku, šaljući na turneje svoju suprugu Jill, potpredsjednicu Kamalu Harris i druge delegacije. SAD žele se nametnuti kao lider u Africi, jer taj kontinent, prema mnogim procjenama, predstavlja sljedeće veliko mjesto ekonomskog razvoja, zbog mlade populacije i ogromnih resursa.

Povezani tekst: Biden ponovo šalje izaslanike u Afriku: Cilj je održavanje dobrih veza sa SAD

Pojednostavljeno rečeno, Biden želi parirati Kini koja se decenijama u Africi nameće kao najvažnija sila. Peking je u Africi uključen u sve pore društva i u najvećem broju država kinesko prisustvo je poželjno. SAD, iako i sama bivša evropska kolonija, u Africi ima prije svega problem nepristajanja dijela afričkih država na saradnju. Ono što su evropski kolonizatori učinili Africi se ne zaboravlja i to je breme koje Zapad nosi na svojim plećima. Uz to, Afrika pamti i brojne režime koji su imali pomoć sa Zapada. To je otvoreno priznao i državni sekretar Antony Blinken. On je nedavno komentarisao za SAD tužnu činjenicu da Rusija ima prednost u Južnoj Africi, jer je tamo podržavala ugnjetavane, a Washington režim koji je provodio aparthejd. Dakle, na južnim kapijama Afrike Moskva ima prednost u odnosu na SAD, ali ne samo tu, što potvrđuje i činjenica da Rusiji zbog Ukrajine afričke zemlje ne uvode sankcije, iako to Zapad traži. Da li će tu prednost imati i na sjeverozapadu kontinenta prije svega zavisi od Maroka i Alžira.