Vučković: Situacija će se zakomplikovati, ali velikog sukoba u svijetu neće biti

Piše: Mr. Vladimir Vučković / Patria

Svakodnevni događaji u svijetu zabrinuli su građane širom regiona i kugle zemaljske. Moje komšije i prijatelji nisu više zabriniti, barem ne toliko, teškom ekonomskom situacijom koja vlada u našem društvu, jer svi oni polemišu o oborenom ruskom avionu na nebu iznad Sirije. Najaktuelnije pitanje ovih dana glasi: „Hoće li Rusija napasti Tursku?“

Prateći portale i čitajući dnevnu štampu, nailazim na raznorazna poimanja i procjene aktuelne situacije. Izvlače se iz naftalina neka proročanstva, objavljuju se izjave i analize različitih likova koji iako neadekvatno obrazovani i loše informisani šire nebuloze medijskim nebom. Žali Bože novinarske etike.

U jednom od ranijih tekstova pisao sam o potencijalnom budućem sukobu između NATO-a i Ruske Federacije. Tada sam naveo eventualne planove koji bi se mogli odvijati, ali samo u slučaju da dođe do rata. Sada ću pokušati dati odgovor na, nezahvalno, pitanje: „Hoće li biti rata?“

Osvrnemo li se unazad vidjećemo da su „dva bloka“ koja bi eventualno bili zaraćene strane tradicionalni saveznici. Tokom dva svjetska rata Rusija, u raznim oblicima postojanja počevši od monarhije do Sovjetskog saveza, bila je rad i vrlo poželjan saveznik Francuskoj, Engleskoj i SAD-u. Nestankom potencijalne opasnosti od strane Njemačke i njenih satelita vječiti saveznici prirodnim razvojem situacije postaju neprijatelji. Posmatrano sa strateške strane to je apsolutno opravdano, jer jedna starorimska poslovica kaže: „Imperija će postojati dokle god bude imala neprijatelja, a ako ga nema, onda ga treba izmisliti!“.

Hoće li biti rata?

Mnogo je incidenata u modernoj istoriji, od 1945. godine pa do danas, koji su vrlo lako mogli prerasti u termonuklearni sukob. Pođimo redom. Nakon zahladnjenja odnosa između SAD-a i SSSR-a, zapadne saveznice nikako nisu mogle da „zavire iza gvozdene zavjese“, koja je bila podignuta iznad nepregledne sovjetske teritorije. Jedini način bilo je aero snimanje. Odvažan projekat pod kodnim imenom U-2 započeo je 1955. godine. Prema podacima CIA-e, u to vrijeme, avion U-2 na maksimalnoj visini od 21.000 m nije bio u dometu sovjetske protivvazdušne odbrane i radara. Napornim radom i velikim ulaganjima projekat je okončan i moglo se početi sa snimanjem sovjetske teritorije, sa bezbjedne distance. 1. maja 1960. godine počelo je snimanje. Nedugo nakon ulaska aviona u vazdušni prostor Sovjetskog Saveza desio se fijasko. Sovjetska protivvazdušna odbrana detektovala je avion U-2 i oborila ga raketom zemlja-vazduh.

Sledeći sličan incident desio se 1983. godine. Djelovanjem KGB-a sovjeti su došli do informacije da će na jedan putnički avion biti montirana oprema za snimanje iz vazduha. Avion korejske avio kompanija na redovnom letu Njujork - Seul skrenuo je sa uobičajne rute kretanja i ušao u zabranjenu zonu vazdušnog prostora SSSR-a. Nakon dva sata leta iznad sovjetske teritorije i odbijanja da napusti tu zonu, sovjetski lovac Su-15 dobio je naređenje da obori avion. U ovom incidentu stradalo je 270 putnika i članova posade.

Pored incidenata na nebu desio se i jedan, svima nama, dobro poznat incident na moru. Nakon razmještanja NATO raketa, srednjeg dometa, u Turskoj, sovjetski vođa Nikita S. Hruščov bio je opravdano zabrinut, jer su te rakete kako je on tada govorio mogle da pogode i njegovu daču, kuću za odmor. Sovjetsko rukovodstvo počelo je da razmišlja o adekvatnom odgovoru. Najadekvatniji i najsvrsishodniji odgovor je bio .... Kuba. Za nekoliko dana SSSR tajno je na Kubu dopremio 22.000 vojnika, 144 uređaja zemlja-vazduh, 42 lovca MiG - 21, 42 bombardera Il - 28. i 80 raketa sa nuklearnim bojevim glavama. Kubanska raketna kriza bila je najbliža momentu usijanja i početku rata. Hladne glave i pregovaračko umjeće diplomata oba bloka postigžu kompromis. Rakete u Turskoj i na Kubi bile su demontirane.

Mr. Vladimir Vučković

Pominjati, globalni rat u ovom momentu bilo bi krajnje ishitreno i neozbiljno. Činjenica je da postoji mnoštvo kontroverzi vezanih za pad ruskog aviona u Siriji, to prvenstveno moraju da riješe Turska i Rusija.

Situacija u tom regionu će se sigurno zakomplikovati, doći će do dodatnih podjela u okviru NATO alijanse, jer neke vrlo važne članice, Francuska i Njemačka, rado vide Rusiju kao partnera u borbi protiv teroristima. Pored toga Ruska Federacija će biti primorana da u Siriji rasporedi dodatne PVO sisteme i svoju eskadrilu lovaca pojača sa još aparata. Dolazak krstarice „Moskva“ sa njenim fenomenalnim raketama voda-vazduh dodatno će podgrijati kotlić koji se kuva na Bliskom Istoku. Ali ono u šta sam trenutno prilično uvjeren je činjenica da novog velikog sukoba u svijetu za sada neće biti.