Kako je Žolt Požgaj predočio usamljenu ženu sarajevskoj publici

Piše: Maja Bajrić / Patria

Koliko je bitno pogledati pozorišnu predstavu u jednom vremenu kada nam je svakodnevnica tragikomedija?

Bitno je.

Gledanje predstave zadovoljava naše intelektualne i voajerističke potrebe- istovremeno. Kao osjećaj koji imate dok sjedite pored nekoga i prisluškujete razgovor o nečemu što vas zanima i što vas se tiče, a usput je sočno i intimno! Pomnoženo sa sto. Jer u ovom slučaju vam se glumac sam nudi, predstava je ogoljena, životne priče se redaju, a mi gledamo i prisluškujemo, strahujemo i radujemo se, formiramo svoj sud. Nekoliko metara od osobe koja čini sve kako bi doprla do svojih najdubljih emocija, te iste sa nama podijelila.

Ja sam to osjetila gledajući Lizelotu.

Bio je maj i Lizelota je imala rendezvouz. Bila je ushićena, u divnoj svilenoj haljini, sa kosom brižljivo namještenom u svrhu dopadanja muškarcu koji će svakog časa ući na vrata. Lizelota je lijepa i nježna. Kao medicinska sestra, ona ima tu prekrasnu notu brižnosti i čovjekoljublja. Pametna je i vrijedna. Petnaest posljednjih godina provela je njegujući bolesnu bakicu, rijetko je izlazila i nije upoznavala nove ljude. Nakon bakine smrti ostala je usamljena. Baka joj je, doduše, ostavila stan, ali stan je prazan, i ono što Lizelota sada najviše priželjkuje, kako bi zaokružila svoj trenutni životni ciklus, jeste jedan  muškarac pored nje i male nogice koje bi tapkale po tome stanu, smijeh i zajedništvo. Lizelota je u tridesetima- godine prolaze a biološki sat otkucava...

Međutim, neće biti jednostavno pronaći pristojnog muškarca. A život je splet okolnosti, u najmanju ruku- ironičan.

Mađarski savremeni pisac Žolt Požgaj (Zsolt Pozsgai) u svome djelu „Lizelota i mjesec maj“ opisuje jedan mjesec u životu Lizelote, ispunjen njenim nastojanjima da pronađe ljubav po svaku cijenu, i spletovima okolnosti koji sve njene nade polako ali sigurno osujećuju.

Požgaj je mudro u nekoliko elemenata sročio sve potrebe i požude mlade žene koja pokušava pronaći ljubav do te mjere intenzivno, da se postavlja pitanje - koliko je čovjek kadar živjeti sam i ne nastojati umanjiti svoju usamljenost po cijenu toga da spusti sve kriterije i obezvrijedi sva lična dostignuća?

Lizelota je otjelovljenje moderne žene. Obrazovana i ostvarena, kompletna ličnost. Ali usamljena. Koja je cijena koju je voljna platiti kako više ne bi bila sama? U jednome trenutku, u svome očaju i razočarenju, Lizelota u svoj dom dovodi sijedog i prljavog muškarca beskućnika i moli ga da ostane sa njom, da joj pravi društvo, da joj napravi djecu.

Kristina Stevović kao Lizelota je svoju ulogu imala u „malome prstu“.

Toliko je uvjerljivo odglumila, da se čini prosto prirodnim i racionalnim činom kući dovoditi stare beskućnike i moliti ih za potomstvo.

Ova priča je izvedena u dramskoj predstavi „Bilo jednom u maju“ u režiji Gorana Bulanića u Sarajevskom ratnom teatru (SARTR), 10. decembra ove godine. Nikšićki ansambl je cjelokupnu publiku digao na noge, te tri puta izlazio na bis.

Predstava je bila prožeta napetim trenucima i svim elementima tragikomedije, te je u izvrsnoj izvedbi Nikšićana bukvalno oživjela! Publika se smijala do suza, da bi se u sljedećem trenutku vrpoljila od nelagode.

Ova predstava je proglašena jednom od najboljih u Crnoj Gori protekle godine, a očito je i zašto. Fluidni nastup i strastvena gluma Nikšićana su jednu kvalitetnu priču pretočili u vividne scene iz naših života, nešto što nam je blisko i sveprisutno. Dovoljno je tragična da se nasmijemo, a dovoljno smiješna da se zabrinemo. Nije „preteška“ a nije ni banalna. Predstava izbalansirana i pitka, obećava sat i po entertainmenta.

Svi su akteri predstave "od početka voljeli ovu priču, koja je realistična, a na momente čak i hiperrealistična". Uloge su povjerene afirmisanim crnogorskim glumcima: Kristini Stevović, Gordani Mićunović, Milošu Pejoviću, Dobrilu Bobanu Čvoroviću, Jovanu Krivokapiću, Nikoli Vasiljeviću, Stevanu Radusinoviću i Nebojši Vulanoviću. Muziku je uradio bend „Autogeni trening“.