Najava investiranja 11 milijardi KM u energetiku je naučna fantastika

Priča o energetskom potencijalu Bosne i Hercegovine našla je svoj „novi“  početak u  strukturama zakonodavne vlasti  F BiH , tačnije na zasijedanju  Doma narodu F BiH.

Sama  rasprava i saopćenja za javnosti očito nisu  pobudila velika interesovanje. Najvjerovatnije razlog ovome su razlozi dublje prirode koji su vezani za emotivni odnos prema rudarima kao uposlenicima koji zarađuju „ hljeb sa  sedam kora“.

Sama konstatacija da „poslije sprovođenja mjera finansijske konsolidacije od strane vlasti Federacije BiH kroz  budžete (narodni novac),    stanje nije promijenjeno na bolje nego je i gore“ ,  nikoga nije uzbudila.

 Najava  da postoje mogućnost investiranja u energetiku sa rudnicima od 11 milijardi KM uz potrebno učeće vlastite akumulacije je na nivou fantastike.

Naravno da 11 milijardi KM predstavlja zbirni ukupan prihod „ Elektroprivrede BiH“, d.d. Sarajevo  koji se može generirati za 11 godina . Maksimalan iznos investicionog potencijala  namijenjenog za investiciono održavanje i ulaganje na godišnjem nivou je i oko 200 miliona KM i moguće je isti obezbijediti  kroz amortizaciju i akumulaciju. Ta sredstva  nisu dovoljna za  održavanja postojećeg nivoa reproduktivne sposobnosti poslovnog sistema u Koncernu koji posluje sa zavisnim društvima koji su organizovani kao rudnici uglja. U novčanom toku ta sredstva su osnova za održavanje rudnika koji nisu likvidna a mnogi su nesolventni ( obaveze veće od imovine).

Svaka priča o investicijama i razvoju i znatno manjeg poslovnog sistema  zahtjeva dubinsku  finansijsku i tržišnu analizu.

Sanacija sistema očito zahtjeva radikalnije mjere koje se kriju u kriznom menadžmentu.  U ovom slučaju se radi o resornom Ministastvu energetike, industrije i rudarstva. „ Famozna“ Uredba  Vlade F BiH sigurno nije razrješila sve probleme kao i privremeni organi upravljačkih struktura „ Elektroprivrede BiH“ postavljeni po stranačkom rasporedu „ osvojene“ vlasti.

Upravljanje u uslovima krize u kojoj se nesumnjivo nalazi cijeli energetski sektor BiH zahtjeva daleko širi okvir  nego što su rasprave po pojedinim  fragmentiranim sistemima  koji odražvaju nacionalnu strukturu i decentralizirani sistem organizacije vlasti.

Slab poslovni sektor i njegova nekonkurentnost  na ovom primjeru proističe iz sistemskih uzroka. Ta slika se prenosi na većinu djelatnosti koji su ključni za ekonomiju države. Stagnacija i sporo napredovanje BiH  ekonomije treba tražiti u samom poimanju odnosa prema javnom i privatnom. Zaštita javnih dobara , prirodnih i materijalnih resursa, je u osnovi jačanja i privatnog sektora kroz poslovnu aktivnost i raspolaganja vlastitom imovinom.

U slučaju energetskog sektora primjer je zoran.

Stoga i sama rasprava na nivou bilo koje  vlasti o stanju energetskog sektora , neće doprinijeti  kvalitetnim promjenama . Kao i za sve u BiH tako i za ovu sferu  realne ekonomije treba vrijeme.  Dug period investiranja , vrijeme, i veliki materijalni resursi , finansijski izvori, su realni  limit koji nam ne daje izvjesne šanse na uspjeh.

Stoga bi i samo spominjanje  rudnika uglja, vodnih potencijala, solarne  i svih drugih alternativnih izvora energije, bi moralo da proizvede smišljen napor u smislu da se ono što je razgrađivano postane osnova razvoja privredne infrastrukture Bosne i Hercegovine. Očito i za ovaj napor nam treba vrijeme , novac i naravno ljudi. Stoga oskudnost resursa postaje i stvarni limit sprovođenja ključnih politika u Bosni i Hercegovini. Na primjeru energetskog sektora BiH   stanje se najbolje ocrtava pa može poslužiti kao matrica potencijalnog uspjeha.

Piše : Prof.dr. Izudin Kešetović