Vlaisavljević odgovorila Arnautoviću: Vidimo se ponovo na sudu

Veoma cijenim napor Novinske agencije Patria da se pridržava pravila struke i da objavljuje demantije. Podjednako me raduje i činjenica koja ukazuje na dobre odnose sa sarajevskom javnom i akademskom scenom. No čitajući demanti koji je objavljen 25.1.2016 pod naslovom „Reagiranje Samira Arnautovića na saopćenje za javnost Sanje Vlaisavljević“, povodom saopćenja sa sudskog ročišta u sudskom sporu koji je Samir Arnautović pokrenuo protiv mene 14.8.2014., a nakon mog teksta objavljenog na Patriji, ne mogu ne primijetiti nekoliko zanimljivih činjenica:

Svatko može primijetiti da su ključne riječi demantija teške kvalifikacije koje imaju elemente govora mržnje: „neistine“, „iskrivljavanje činjenica“, „klevetničke namjere“, „nanošenje trajne štete tužitelju“, „falsificira dokumente“, „konstruira plagijate“, „najobičniji manipulant i kverulant koji se od dželata želi transformirati u žrtvu“, „potvrda su medijske harange i konstantnog iznošenja neistina o ovom sudskom sporu“, „po teoriji poznatih 'majstora' propagande“, „elaborirajući ovo kao metodu pravnog i verbalnog nasilja tužene“, „jasno pokazujući da se radi o falsifikatu koji je obezbijedila na nelegalan način“…

Arnautović u svom „demantiju“ iznosi čak i teže kvalifikacije, uvodeći pritom osobu koja nema nikakve veze sa sudskim sporom i time joj nanosi trajnu štetu: „U tom smislu, tužena želi portale koji kritički pišu o nepotističkom načinu njenog sticanja univerzitetskih diploma, nezakonitom stvaranju materijalne koristi i plagijarizmu njenog supruga, predstaviti kao medije u vlasništvu tužitelja, što je potpuna neistina!“ Sasvim je nejasno u kojem kontekstu je ovaj jezik ulice u relaciji sa saopćenjem sa sudskog ročišta kojeg je vaš portal objavio? Osim eksplicitnih kvalifikacija da  je tužena „nepotistički stekla diplomu“, “nezakonito stvarala materijalnu korist“ i da joj je suprug „plagijator“, ne nalazi se nikakva povezanost sa saopćenjem. Nažalost, ove grubo iznesene tvrdnje će biti predmet sudskog spora protiv javno izrečene klevete objavljene na Patriji, a koju potpisuje Samir Arnautović.

U kojem je to „poznatom stilu“ Sanja Vlaisavljević objavila neistine nije navedeno u demantiju koji je objavljen, ali ono što ostaje nedvosmisleno jasno jesu kvalifikacije na račun ličnosti Sanje Vlaisavljević. Želim napomenuti, da Sanja Vlaisavljević nikada niti u jednom javnom nastupu nije izrekla neistinu u vezi sa sudskim sporom, pa tako niti u slučaju o kojem Arnautović govori. Da jeste, dobila bi upozorenje suda ili bi Arnautović ranije reagirao.

Posve je nejasno zašto Arnautović reagira tek sada, a propustio je to učiniti kada mu je to bila zakonska obveza. Činjenica da je to propustio zapravo govori u prilog tvrdnji da tužitelj nije sudskom tužbom imao za cilj da smanji štetu eventualno nanesenu spornim tekstom, nego da nanese štetu tuženoj. To čini i ovaj put jer u demantiju piše o svemu drugom osim o sadržaju saopćenja sa predmetnog ročišta.

Tkogod da je izvještač sa sudskog spora u ovom slučaju sasvim je nebitno, imajući u vidu dvije činjenice: 1. Arnautović je nakon drugog ročišta odbio bilo koji oblik komunikacije sa medijima, što stoji zabilježeno u zapisniku ročišta. 2. Na ročištu su bili osim strana u sporu i druga građanska lica.

Također, čak i da jeste Sanja Vlaisavljević napisala saopćenje sa sudskog ročišta, u saopćenju se navodi da je ono moje. Saopćenja se u novinarskoj praksi pišu i prezentiraju medijima, a izvještaj je sasvim druga forma koja nema nikakve veze sa saopćenjem.

Sanja Vlaisavljević sudu jeste ponudila, sviđalo se to nekomu ili ne, materijalne dokaze da su tri rečenice zbog kojih je tužena sudu činjenično utemeljene i svi dokazi su objavljeni u njenim knjigama: „Plagijarizam za početnike. Vodič kroz plagijate redovnog profesora Samira Arnautovića (I i II dio). Te knjige se nalaze u Nacionalnoj univerzitetskoj biblioteci i na Internetu te su dostupne svima koji su ljubitelji pisane riječi i istine. Ujedno, u tim knjigama su navedeni i prostom usporedbom evidentirani brojni dokazi Arnautovićevog plagiranja.

Sadržaj spornog saopćenja se odnosi na „gubitak prijatelja i projekata“ na što se Arnutović ne osvrće u demantiju. Nažalost, jedini svjedok Samira Arnautovića na sudu, bivši rektor Faruk Čaklovica je izjavio, a što je uneseno u zapisnik, da se njih dvojica podjednako druže kao i prije i da i dan-danas vode „najveći projekt na Balkanu“. Kako je ključni aspekt tužbenog zahtjeva gubitak prijatelja i projekata, na posljednjem ročištu je Sanja Vlaisavljević, upravo pozivajući se na riječi jedinog svjedoka tužitelja, dokazala da je tužitelj u tužbi naveo neistinu. Ovaj podatak, i ujedno jedini koji se odnosi na sadržaj saopćenja, Arnautović previđa u demantiju, a lako je provjerljiv uvidom u zapisnik i transkript s ročišta.

Insinuacija iznesena kao kategorična tvrdnja o „falsificiranim dokumentima“ veoma lako je provjerljiva. U sadržaju jedne od spomenutih knjiga se nalaze ovjereni dopisi Rektoratu UNSA kao i dokumenti koji su službenim putem dobiveni s iste adrese, a prema Zakonu o slobodnom pristupu informacijama. Stoga, i na ovom mjestu Arnautović veoma nesmotreno iznosi  kvalifikacije i kategoričke tvrdnje koje samo mogu biti predmetom nekog novog sudskog spora protiv klevete.

Čitateljima će vjerojatno ostati nejasna sljedeća tvrdnja iz Arnautovićevog demantija: „Isto tako smo pokazali da Sanja Vlaisavljević, zaboravljajući na datume, falsificira dokumente o ‘vlasništvu’ na način da institucija koju predstavlja vlasnikom nečega, postaje vlasnikom prije nego je i postojala!“ No da ne bi bilo dileme, Arnautović veoma nepažljivo na sudskom ročištu iznosi da on nikako nije mogao biti odgovoran za pisanje na portalu Ekran.ba,  jer je portal pokrenut prije nego je osnovana udruga na čijem je on čelu i u čijem vlasništvu je portal Ekran.ba. To je apsolutna istina! Arnautović je napravio krivični djelo tim povodom. Za registraciju domene prijavio je udrugu koja će tek naknadno biti registrirana  i to na adresi na kojoj je registriran i portal (Branislava Đurđeva, zgrada SDP-a), a predsjednik te udruge je upravo Samir Arnautović, što znači da je on u pravnom prometu odgovoran za sve u vezi s udrugom pa tako i za rad portala koji je u njenom vlasništvu. Ekran.ba je registriran (registracija na nic.ba) 15.04.2013. , a Udruženje za razvoj akademskih sloboda (rješenje u registru) 26.12.2013.; str162. Knjiga 2.

Sanja Vlaisavljević možda „konstruira plagiranje“ ali i pukim pogledom na Arnautovićeve tekstove i tekstove originala lako je vidjeti da je Arnautović prepisivao iz izvornih tekstova i to na najočitiji način.

Sudske spise koje je Samir Arnautović priložio sudu je Sanja Vlaisavljević već objavila na Internetu kako bi generacije učenika i studenata mogle da uče što je to govor mržnje, jezik ulice i huškački govor.

I na kraju, želim istaći da osim što su pred sucem na pretposljednjem ročištu Arnautovićevi odvjetnici izjavili želju za nagodbom, oni nikada od tog trenutka pa do posljednjeg ročišta nisu iznijeli niti jedan prijedlog, što govori samo u prilog pretpostavci da se Arnautović zapravo boji eventualnog ishoda sudskog spora.

Sadržaj demantija koji je potpisao redovni profesor Samir Arnautović može biti samo jedan argument više u prilog tvrdnji da Arnautović širi jezik ulice i govor mržnje u javnom prostoru.

S poštovanjem,

Sanja Vlaisavljević