Elma Omersoftić: Psihoterapijom do aktivne uloge u životu

Kada pomenemo psihoterapiju u svakodnevnim razgovorima, dva najčešća komentara koja čujemo su 'To mi je tako potrebno!' i 'Da li znaš da na Zapadu svaka osoba ima ličnog psihoterapeuta?'.

Da nam je psihoterapija prijeko potrebna potvrđuju isti svakodnevni razgovori među poznanicima, kolegama, prijateljima, porodici o tome 'kako se svijet promijenio, kako su se ljudi pokvarili, da su prijatelji sve lažniji, a da je pojedinac sve usamljeniji", piše bh. novinska agencija Patria.

Većina ilustrovanih poruka i citata na društvenim mrežama su poruke koje nose i skriveno značenje i koje govore o dubokoj frustraciji, razočarenju, ljutnji i drugim neprijatnim emocijama onoga ko ih postavlja.

S obzirom da nam Zapad imponuje i da u mnogočemu pratimo njegov rapidni razvoj i najrazličitije novotarije, te da smo utoliko 'u trendu', postavlja se pitanje zašto je psihoterapija kao zapadni produkt još uvijek stigmatizirana u BiH, na ivici da se smatra pravim tabuom.

Isto pitanje možemo postaviti i u kontekstu autentične potrebe za psihološkom podrškom obzirom na dugoročne i iscrpljujuće socio-ekonomske krize koje nisu mimoišle niti jednu generaciju građana BiH. 

Kada se obraćamo psihoterapeutu

Odgovor na pitanje: kada se ljudi obraćaju psihoterapeutu, dobili smo od  Elme Omersoftić, diplomiranog psihologa i certificiranog psihoterapeuta.

- Ljudi se najčešće javljaju na psihoterapiju kada ih psihičke tegobe počinju ometati u svakodnevnim aktivnostima. Neke od tegoba su kontinuirani strahovi, brige, sniženo raspoloženje i nekontrolisane emocionalne reakcije. Razlog da potraže psihoterapeuta mogu biti i određena životna razdoblja koja pred pojedince stavljaju nove razvojne zadatke (sklapanje braka, rođenje djeteta, osamostaljivanje), zatim nakon preživljenih stresnih događaja, na primjer, smrt bliskih osoba, razvod, gubitak posla, zlostavljanje na radnom mjestu ili u školi. Često su razlozi javljanja terapeutu nefunkcionalni partnerski odnosi (ljubavne veze i brak op.a.), psihosomatske tegobe, kao i problemi u komunikaciji sa svojim djetetom, posebno u adolescenciji - objašnjava naša sagovornica.

U zemlji u kojoj psihoterapija nije regulisana zakonom, niti postoji adekvatno razvijena kultura brige o mentalnom zdravlju, razumljivo je da prosječnom građaninu nije poznato šta je u stvari psihoterapija, niti činjenica da postoje brojni modaliteti ili škole psihoterapije.

S obzirom da je Omersoftić certificirani psihoterapeut Transakcione analize, tražili smo i dan nam ukratko približi suštinu terapijskog procesa u kontekstu upravo tog pristupa.

- U psihoterapijskom pravcu kao što je Transakciona analiza, glavni cilj psihoterapijskog iskustva jeste učenje otvorene, odrasle i zrele reakcije prema sebi i okolini, kako bi se izbjeglo dugotrajno, iscrpljućuje igranje psiholoških igara koje nam oduzimaju energiju i  sprječavaju rješenje stvarnog problema. Osoba u toku psihoterapijskog puta uči da bude svjesna svojih osjećaja, potreba i ponašanja te da ih prihvata i usklađuje sa realnošću, a pritom poštujući princip 'Ja sam OK – drugi ljudi su OK'. Psihoterapija nam pomaže da proširujemo svoje okvire i opcije u smislu da možemo promijeniti sebe i svoje dotadašnje uobičajene reakcije prema drugima, te da u životu djelujemo aktivno umjesto pasivno. Također će nam pomoći da prepoznajemo vlastitu snagu i potencijal – kaže Omersoftić.

Problem kauča

Pomen psihoterapije kod ljudi koji je nisu iskusili može prizvati mističnu sliku pasivnog ležanja na kauču dok autoritativni sijedi starac sa likom Frojda nijemo 'vuče konce' i izvlači svaku vrstu informacije iz napola hipnotisanog 'pacijenta'. Šalu na stranu, ali upravo ova slika potkrepljuje uvriježenu stigmu. Realnost je drugačija, značajno humanija. Psihoterapeut i klijent ravnopravno sjede na stolicama jedan spram drugog i – razgovaraju o onome što muči klijenta.

- Psihoterapijski proces koji se dešava između klijenta i psihoterapeuta nalikuje maloj pozornici gdje dolaze do izražaja autentične osobine klijenta i gdje se klijenti vježbaju i  pripremaju za spontanije pokazivanje svojih pravih emocija sa bliskim ljudima, konstruktivnije rješavanje konflikata u porodici i u radnom okruženju, kao i jasnije predstavljanje svoje ličnosti prema drugim ljudima - otkriva neke primjere iz prakse Omersoftić.

Razlog odlasku psihoterapeutu ne moraju biti tegobe i simptomi. U zapadnom svijetu, uključujući susjedne države Hrvatsku i Srbiju čije je stanovništvo izuzetno senzitirano na postojanje i funkciju psihoterapeuta, terapeutu se odlazi s ciljem rada na sebi, ličnog rasta i razvoja i pražnjenja dugo akumuliranih, a neizraženih ili neadekvatno izraženih emocija.  

Unatoč još uvijek prisutnom zazoru prosječnog građanina, naše visoko školstvo svake godine izvede značajan broj studenata psihologije i socijalnih radnika koji se u sve većem broju odlučuju za profesiju psihoterapeuta. To im omogućuju akreditovane specijalističke škole koje u toku petogodišnje edukacije osposobljavaju generacije polaznika za profesiju psihoterapeuta. Različiti nazivi i pristupi takvih škola ili psihoterapeuta kao što su Gestalt, Kognitivno-bihejvioralna terapija, Transakciona analiza, Sistemska porodična terapija i druge, ne trebaju zbuniti jer imaju jednak cilj – zdravu, dobro integrisanu ličnost koja uspješno rukovodi svojim životom i odnosima u skladu sa realnošću, i koja dobro upravlja svojim emocijama.

Ako ćemo dobiti više od života i bolje se osjećati - vrijedi pokušati. Pored svega, bit ćemo i u trendu.