Bekim Sejranović: Bosanci su obilježili svako mjesto na planeti

Za Patriju govori Bekim Sejranović, izuzetno književno ime. Kao i njegova literatura i intervjui su posebno interesantni i intrigantni, puni iskrene duhovitosti. Kad čitate bilo šta od Bekima, uživate.     

Razgovarao: Armin Aljović

Rođeni ste u Brčkom i živjeli do 13. godine, živjeli ste i u Rijeci još osam godina, od 21. godine ste u Norveškoj. Šta ste više, Brčak, Riječanin ili Norvežanin? I jeste li nešto od toga najviše?

Danas sam sve pomalo, iako svaki grad ili država ima svoje vrijeme, period godine ili pak dio života. Brčko je djetinjstvo, Rijeka je jako bitna za formativne tinejdžerske godine, dok sam u Norveškoj zvanično najdulje živio, iako sam dosta vremena boravio izvan te, recimo to tako, moje druge domovine.

Danas sam već razvio sistem nomadskog života, imam prijatelje i članove obitelji posvuda u svijetu, imam dvije kćerke jednu u Oslu, drugu u Ljubljani i posjećujem ih koliko god često mogu. Posljednjih godina, nakon što mi je dosadilo putovati po svijetu, krenuo sam na do sada meni najbitnije putovanje u svom životu i to ploveći rijekama Savom i Dunavom prema Crnom moru.

Tako sam otkrio kako mi ne treba zemlja, nego voda. Ljeti plovim Savom, zimi odem malo u Oslo da zaradim koju krunu, ne bih li preživio. Ponekad nešto napišem, čitam jako mnogo. Sada sam već više od pola godine u Zagrebu, to jest jednom malom selu pored Zagreba i pokušavam sebi napraviti tu neki dom, nekakvu bazu. Blizu mi je i Ljubljana i mlađa kćer, to mi je najbitnije, ali i Sava i Brčko, i isto tako i more i Rijeka. Možda se nekome moj život čini kaotičnim, no vjerujte mi da i taj nomadski život isto tako ima svoju rutinu, samo malo drugačiju od uobičajene. I ja poput većine ljude samo pokušavam ostati na površini. Rijeka te nosi a ti malo lijevo, malo desno, malo potoneš, pa izroniš i to je sve.

Što bi rekao moj prijatelj pjesnik Marko Tomaš: «Život je šala». Ne treba ga uzimati previše ozbiljno. Uživaj kad možeš, proći će brzo. A kad ti je teško, stisni zube i čekaj da prođe, jer sve prođe. Znam zvuči jednostavno, ali nije baš tako. Svi imamo i loših i dobrih dana.

Ovdje u Bosni i Hercegovini se pitaju zašto niste član Udruženja književnika BiH? Zašto ste član samo Hrvatskog udruženja? I mi ovdje čitamo vaša djela i uživamo u vašem uspjehu.  Sve više ličite na Andrića i Mešu. I vas vrlo vješto otimaju od Bosne?

Ma ne otima mene niko, nije baš tako. Nisam član BiH, jer sam prelijen da pošaljem zahtijev, ali učinit ću to, samo ne znam kako. Evo nek mi pošalju formular da ispunim, rado ću biti član. Član sam Hrvatskog udruženja, ali nikad nisam platio članarinu, nisam bio niti na jednom sastanku. Član sam i Norveškog društva pisaca, njima sam čak i platio članarinu, ne znam ni sam zašto. Ne družim se ni s piscima nešto previše, možda s par njih, s kojima bih se družio i da ne pišem. Ne mislim ni da je neko oteo  Mešu ili Andrića, oni su jednostavno pisci koji imaju nekoliko identiteta, što je činjenica za mnoge umjetnike i ne samo njih. Ne treba stvari postavljati «ili-ili», nego «i –i».

Kad pripadate na više mjesta stvari vidite iz različitih perspektiva, često potpuno oprečnih, shvatiš neke stvari, naučiš promatrati svijet bez sve te dizajnirane ambalaže, provališ «šarene  laže»,  shvatiš kako nema recepta za život, nema pravila, ne znaš za šta je nešto dobro a za šta ne.   

Ljudi istovremeno mogu pripadati u više kultura, pa čak i više jezika.  Ja se smatram i bosanskim, i hrvatskim, i norveškim i (post)-jugoslovenskim i europskim i svjetskim piscem. Svejedno. Ko god pročita moju knjigu, i ako malo konta što želim reći, njegov sam. 

Na vaše pitanje mogu odgovoriti i protupitanjem: Hoće li se meni u  životu išta promijeniti ili biti bolje ako postanem član bosanskohercegovačkog udruženja pisaca? Hoću li ja postati bolji pisac? Veći Bosanac? Bolji Bošnjak? Hoće li nekome biti drago ako kažem ne, ja nisam hrvatski pisac, ja odbijam to da budem, hoću da budem samo i isključivo bosanski, pak šta više isključivo bošnjački? Ili pak norveški? Ja se borim da othranim djecu i da živim koliko je moguće slobodno, neovisno. Potpune slobode danas više nema, ako ju je ikada i bilo. Nisam materijalista, sve što imam stane u jednu torbu. Daj mi džoint, dobru knjigu, brodicu da plovim i ja sam sretan čovjek.      

Sudeći po pričama i romanima koje pišete, većinom ste od „nigdje i niotkuda“. Kosmopolita. Ali, ipak, najviše vas je odredilo to što ste izrasli iz brčanskog tla. To ne možete promijeniti. Naučnici kažu da se i karakterom, psihički i fizički stvaramo u onih prvih sedam godina života, jer se tada formira srž i suština ljudskog bića.

Da, ali nisam ja bio samo u Brčkom u prvih sedam godina. Posjećivao sam oca na nekoliko različitih mjesta i gradova, mater sam posjećivao u Rijeci. Djed i majka (nena) su me othranili, ali sam provodio vrijeme i  na drugim mjestima. No, da se slažem se, na kraju sam se, ipak, vratio na Savu u Brčko, barem ljeti. 

Trenutno sam u Oslu, a sljedeće godine putujem u Ameriku ako sve bude u redu  i moj prvi roman izađe u SAD-u na engleskom. 

Nemam ja nikakvog plana, zapravo.  Imam snova i maštarija koliko hoćete. No, šta će biti dalje vidjećemo.

Istina je to što kažete, da čovjek ne može pobjeći od svojih korijena, ali da bi drvo preživjelo, nisu mu dovoljni samo korijeni, mora imati i krošnju, mora davati plodove, kako bi se razmnožavalo. Da sam ostao u Brčkom, vjerovatno nikad ne bih postao piscem. Možda uopšte ne bih bio ni živ. Ali to je već ona priča šta bi bilo kad bi bilo…      

Porodica vam je na sve četiri strane svijeta. Tipična bosanska familija. Koliko uspijevate da se držite zajedno na vezama i mrežama?

Pa viđamo se koliko možemo, pomažemo ako možemo čujemo se preko Skype-a, iako ne baš prečesto. Djeda i majku sam viđao najčešče dok su još bili živi, oni su mi bili na prvom mjestu. Ali imam dobre odnose i sa polusestrama i sa trideset godina mlađim polubratom,  s očeve strane. I ne bih rekao da smo «tipična» familija. Moj se otac ženio i razvodio četiri puta, a ja tri.  Nisam nikad imao osjećaj da imam obitelj ili familiju. Oduvijek sam  osjećao da sam sam.  Živim sam od svoje trinaeste godine. 

Je li „Tvoj sin Huckleberry Fin“ autobiografski roman? Podudara se sa vašim porodičnim rasijanjem (dijasporom). Mislite li da je sudbina izbjeglih Bošnjaka jedna od tragičnijih u prošlom vijeku?

Da je tragična jest. Da ima još mnogo tragičnih, pa i gorih priča, ima i toga. Uvijek ima gore. Ljudi su se uvijek kretali, migrirali i to će i nastaviti dok god budu postojali iz ovih ili onih razloga. Istina je raspršili smo se po svijetu, ali istovremeno nas sada ima posvuda, obilježili smo svaku zemlju na planeti. Rekao bi čovjek da nas ima sto miliona. Ja gdje god sam otišao, primjerice u Indiju ili Brazil, naletio sam na nekog Bosanca. A što se tiče autobiografskog u romanu, smatram kako je sve autobiografsko, pa čak i kad pričate nešto što ste izmislili, jer je i to vaše, vaša mašta i snovi su autobiografski. Roman se ne zove «Moj» sin, nego «Tvoj sin… i na simboličkoj razini on je pismo mom ocu.

Mnoge stvari iz romana su se dogodile, a neke se tek trebaju dogoditi. Pokušavam izbrisati granicu između književnosti i stvarnosti, jer inače umjetnost nema smisla, odnosno nije umjetnost nego zanat. Razlika između umjetnosti i zanata je ta da zanat ne trpi greške u formi, dok  najveća umjetnost nastaje upravo kada razbijate postavljene okvire, zadanu formu i stvorite nešto originalno, makar «zanatski» gledano to nešto novo bilo lošije kvalitete.   

Malo vam je što vas je sudbina razbacala na sve strane i pokidala vam život u tri dijela, ali opet krećete na putovanja. Nedavno ste organizirali savski riječni konvoj do Beograda. Mislite li da se jugoslavenski narodi mogu održati zajedno u nekom obliku?

Nisam organizirao nikakav konvoj, vjerovatno mislite na moju plovidbu Savom i Dunavom prema Crnom moru. Jugoslavenski narodi  su jednostavno upućeni jedni na druge, i uvijek ćemo biti u posebnim, komšijskim odnosima. Doduše nekad dobrim nekad lošim, kako to već ide s komšijama. Moje knjige se čitaju i u Beogradu i u Sarajevu i u Ljubljani i Skopju. Slično je i sa ostalim umjetnicima, ili sa bilo kojim drugim ljudima, svi smo mi još uvijek povezani. Istina, ratovali smo međusobno mnogo puta, ali u većini slučajeva smo ratovali za tuđe interese.  Ne znam u kakvim službenim međusobnim odnosima će postjugoslavenske zemlje biti u budućnosti, ali pretpostavljam nešto poput skandinavskih zemalja. Razumijemo se, jezik nam je zapravo isti, iako postoji nekoliko različitih književnih standarda, ipak se radi, lingvistički gledano, o istom jeziku iako ga mi nazivamo drugačijim imenima. Ja, ću, ako baš hoćete, prostor od Vardara pa do Triglava uvijek osjećati svojim. Ja sam se rodio u Jugoslavji, bio sam Titov pionir i ne žalim zbog toga, iako je tu naravo bilo dosta indoktrinacije. Ali vjerujte mi ima je svuda, svaka država uzgaja djecu i puni im mozak nekim parolama.

Meni je recimo danas smiješno što  kad krenem od Ljubljane do Sarajeva vozom, četiri puta mijenjaju lokomotivu. Najprije voz vuče slovenska lokomotiva, pa onda hrvatska, pa lokomotiva Republike Srpske, i na kraju «federalna».  To je čisti Monty Python, kao da se neko zajebava. Da mi je neko  rekao kako će sve to izgledati ja mu ne bi vjerovao. Kao što meni danas dvadesetak godina mlađi prijatelji u Brčkom ne vjeruju da smo dnevno po pet puta preplivali Savu da bi se kupali na slavonskoj strani gdje je bila plaža. Kao, a pasoš, gdje si stavio pasoš? Kakav pasoš bolan, nije bilo granice. I eto, danas je moja Sava opet granica između dva svijeta.  

Imate prijatelja Japanca, reditelja sa kojim ste 2011. snimili dokumentarni film. Japanac vam se pojavljuje u „Haklberiju“. Odakle ta vaša neobična „japanska veza“.   

Film smo snimili već 2007. godine. Slučajno smo se upoznali preko jedne moje prijateljice iz Rijeke koja živi u Berlinu. Ja sam kupio brodicu i htio da plovim od Brčkog do Crnog mora, a on je inače filmski redatelj i to mu je zvučalo kao odlična ideja, iako nikad ranije nije ni bio čuo za Balkan, a kamoli  za Savu i Brčko. Uglavnom dopalo mu se kod nas i od tada često dolazi ovamo.

Definitivno ste najpopularniji mladi pisac u regionu. Nedavno čitam na Facebooku: Najbolji, najzgodniji i najzanimljiviji književnik. Ljudi su ubijeđeni da će vaša književna zvijezda napraviti najveća čuda uspjeha. Kako nosite tu svoju veliku popularnost?

Hvala vam na ovom «mladi», jer ako ćemo pravo meni se bliži pola vijeka. A kad čuješ ovo «najljepši»,prvo mi padne na pamet, kakvi li su tek ostali?(smijeh)   Iskreno, čovjeka smara sva ta halabuka. Jedno je pisati knjige, a drugo izigravati klovna i zabavljača. Ovo drugo nije za mene. Povučen sam i prilično stidljiv. Bilo je to u redu kad sam bio deset godina mlađi i ipak malo manje poznat. Sad već osjećam zamor, i dosadilo mi je da me ljudi pitaju jedne te iste stvari, dosadilo mi je pričati o sebi. Obradujem se nekome ko nikad nije čitao moje knjige niti čuo za moje ime.

Ništa konktreno nemam od te popularnosti, ili možda ja to ne znam iskoristiti, ko će ga znati? 

Sada samo želim pisati na miru, čitati knjige, ploviti i provoditi što više vremena sa svojim kćerkama.