Volim ergo patim: Kada ljubav boli

Neka od najvećih svjetskih književnih djela i filmskih ostvarenja opisala su ljubav kao krajnje bolnu emociju. Protagoniste nekih od velikih djela ljubavna bol odvede tako daleko da se nasmrt razbole ili počine suicid. 

Dr. Eva Illouz, autorica knjige Zašto ljubav boli, drži da je nekadašnja ljubavna agonija „promijenila svoj sadržaj, kolorit i teksturu“, te bi tako nekadašnje junakinje velikih tragičnih romana danas imale dostupnu svu psihološku, pravnu i društvenu pomoć koje bi ih sigurno spriječile da se zbog ljubavi nasmrt razbole ili oduzmu sebi život.

- U našoj kulturi umiranje, samoubistvo i bijeg u samostan nisu više na repertoaru. Ovo očigledno ne znači da mi „pozni“ ili „postmodernisti“ ne znamo ništa o ljubavnim jadima. U stvari, malo ljudi iz našeg savremenog doba je pošteđeno patnje koju donose intimne veze - drži Dr Eva Illouz.

Ona dalje tvrdi da, i nakon što prođete agoniju potrage za odgovarajućim partnerom, te uspostavite vezu, patnje se nastavljaju jer se u vezama možete osjećati „dosadno, uznemireno ili revoltirano, možete ulaziti u brojne rasprave ili konflikte, ili konačno, možete prolaziti kroz zbunjenost, sumnju u sebe i depresiju zbog raskida i razvoda“.

Unatoč ovakvim upozorenjima i lošim iskustvima, dozvoljavamo ljubavi da i dalje upravlja našim životima. Štaviše, konstantno svjesno i podsvjesno tragamo za njom iako zna da boli. Da li nam to ljubav nanosi bol ili ljubavni odnos kao tvorevina ljubavi?

Fizička manifestacija ljubavi i nuspojave

Šta se to dešava u tijelu kada smo zaljubljeni?

Tokom faze zaljubljenosti, može se desiti nesvjestica, gubitak težine, senzacija leptirića u stomaku, ubrzan puls. Već pri početnom osjećaju privlačnosti krene se izlučivati hemijski koktel neurotransmitera – phenethylamin, dopamin, norepinephrine i oxytocin. Ova moćna kombinacija podiže raspoloženje, pojačava čula i pomaže nam da se povežemo sa drugom osobom.

Kada smo zaljubljeni, nagli skok dopamina i norepinephrina nas sprečavaju da spavamo, jedemo, da se koncentrišemo, na trenutak čak možemo osjetiti mučninu i uznemirenost. Neki naučnici ekstremnu zaljubljenost povezuju sa mentalnim oboljenjem, npr. maničnim poremećajem.

Zaljubljenost „podiže“ i zato volimo biti zaljubljeni i iznova se zaljubljivati.  

Ako su ovo gore simptomi zaljubljenosti kao prevashodno poticajnog opšteg stanja, šta se dešava kada se suočimo sa drugom stranom ljubavnog odnosa, te se između nas i ljubavnog partnera stvori jaz usljed nerazumijevanja, konflikti i svađe, zapostavljanje, laž, prevara? Šta se dešava kad se ljubav „pokvari“?

Bol neuzvraćene ljubavi – volimo li stvarnu osobu ili fantoma

Čini se da najčešći uzrok ljubavne patnje nalazimo u neuzvraćenoj ljubavi. 

Psiholog i psihoterapeut Vanja Tešanović drži da, ukoliko se osobi desi jednom ili dva puta u nekom periodu, neuzvraćena ljubav je normalna:

- Ukoliko je osoba racionalna, emotivno stabilna i ima samopouzdanje, takvo odbijanje neće dovesti u vezu sa sobom. Doživjeće neprijatnost koja se može istrpjeti, jedan vremenski period će osjećati tugu, a zatim „preboljeti“ i nastaviti život. Međutim, postoje i osobe koje su godinama zaljubljene u istu osobu iako je ljubav neuzvraćena. Takve osobe najčešće imaju neka iracionalna uvjerenja o sebi, svijetu i drugima. Npr. oni kažu „samo se jednom voli“, „on/a je moja srodna duša“, „zaljubljenost traje doživotno“ i sl. Bitno je znati da je ova zaljubljenost često zasnovana na fantaziji o drugoj osobi, koja se gradi stalnim pripisivanjem karakteristika idealnog ljubavnog partnera - drži naša sagovornica.

Vjerovatno poznajete nekog ko je konstantno zaljubljen ili fantazira o osobi koja je na neki način emocionalno nedostupna, dakle, nije u stanju uzvratiti ljubav. Pitali smo Vanju na šta bi takav obrazac ponašanja mogao ukazivati.

- Ukoliko se osoba svako malo zaljubi u neku drugu osobu, a ljubav je neuzvraćena, onda vjerovatno imamo osobu koja ima neka od sljedećih iracionalnih uvjerenja „niko me nikad neće voljeti kako treba“, „ja nisam vrijedan ljubavi“, „svaki će me ostaviti“, „ja ne valjam“ i sl., te upravo bira partnere koji će potvrditi ova uvjerenja. Da bi se osoba izvukla iz ovakvih „vrtloga“, poželjno je da se uključi u psihoterapijski tretman, individualni ili grupni te upozna sebe i porijeklo i uzrok problema. Bitno je reći da popularna nestručna literatura na ovu temu može dodatno produbiti patologiju, te se ne preporučuje čitanje iste. Takođe, mediji nam svakodnevno potkrepljuju i razvijaju iracionalna uvjerenja o ljubavi - upozorava Vanja.

Zašto baš ti – kako biramo ljubavne partnere

Da li birajući ljubavne partnere podsvjesno biramo radost ili bol? Da li nam ovu tvrdnju potvrđuje repetitivnost našeg uspjeha ili greške? Ako smo uporno nesretni u ljubavi, da li to govori da podsvjesno biramo – bol?

- Gledano iz psihološkog i psihoterapijskog ugla, dugoročni i repetitivni ljubavni problemi su indikacija za to da postoji „nešto ispod“. Dakle, osoba je zbog nekih svojih iracionalnih uvjerenja ili patologije angažovana na ovaj način. Na primjer, na terapiju se javlja mlada osoba koja nikako ne može pronaći partnera. Moje prvo pitanje nakon upoznavanja i razgovora o problemu jeste „Kako tražiš momka/djevojku?“. Vrlo često se ispostavi da osoba vjeruje da se prava ljubav „dešava spontano“, da postoje „srodne duše“  koje se neminovno sretnu, djevojka smatra da je momak taj koji treba da priđe, momci vjeruju da će ih djevojka odbiti jer nemaju dobar auto ili pare... Ima jako puno razloga koji proističu iz njihovih uvjerenja, a odmah je jasno da klijent ustvari nije aktivno angažovan u pronalaženju partnera i ne zna to da radi - tvrdi Vanja Tešanović, psiholog i psihoterapeut.

Nasilnička „ljubav“

Psihičko i fizičko zlostavljanje u partnerskim odnosima postoji oduvijek. Tokom vremena, društvo je ustanovilo različite mehanizme brige o osobama koje su žrtve nasilja ove vrste – S.O.S. telefonsku liniju, koncept „sigurne kuće“ su oni o kojima se najčešće govori. Međutim, ostaje pitanje da li se i koliko preventivno djeluje da do zlostavljanja ne dođe ili da se bar ne ponavlja.

Zvuči nevjerovatno jer kako ćemo unaprijed znati da trenutni ljubavni partner koji nas zaljubljeno gleda, obasipa komplimentima i djeluje kao da bi za nas sve učinio, može jednog dana da nas psihički ili fizički zlostavlja? Nasilnika će uvijek biti i mi teško da možemo postati hodajući detektori za taj profil, ali možemo li se educirati o sebi samima, bolje upoznati sebe kako bi otkrili zašto nailazimo na osobe koje su sklone zlostavljanju – da li ih mi to podsvjesno tražimo, naročito ako se problem ponavlja, a mi ostajemo u odnosu?

- Uzmimo za primjer djevojke i žene koje dolaze često na terapiju jer od partnera trpe zapostavljanje, psihičko i verbalno zlostavljanje, prevaru i sl. Nakon daljeg razgovora, dolazimo do toga da ove djevojke i žene imaju vlastita iracionalna uvjerenja poput „niko me poslije neće htjeti“, „ostaću raspuštenica“, „nije on kriv, ja trebam biti bolja“, „ja sam nesposobna sama“, „nemam snage za to“ i sl. Opet vidimo da je problem vjerovatno u drugoj osobi, ali klijent/ica sam/a bira koliko dugo ostaje u tom problemu. Dugotrajno trpljenje bilo koje patnje pa i one u ljubavnom odnosu, može dovesti do raznih psihičkih i fizičkih problema. Može učvrstiti iracionalna i patološka uvjerenja i dovesti do novih - tvrdi Vanja Tešanović, psiholog i psihoterapeut.

Lociranje bola

Da li ljubav boli pitali smo i Brunu Šimlešu, poznato TV lice Hrvatske i autora bestsellera Ljubavologija, te brojnih drugih knjiga i napisa o, kako kaže, ključnim životnim pitanjima na koja traži odgovore. 

- Svjestan sam da to nije popularno tvrditi, ali ljubav ne boli. Ona ne zna boljeti. Može nas zaboljeti svašta u ljubavnim odnosima, ali ljubav sama ne može. A kako mnogi ne razlikuju to dvoje, onda se tvrdi da ljubav boli. Dakle, iako ljubav ne može boljeti, sve i svašta u ljubavnim odnosima itekako može. Povrijedi nas nedostatak poštovanja i razumijevanja, preljub, neiskrenost, trenutak kada želimo nešto od partnera, a on ne zna ili ne može zadovoljiti našu potrebu... Sve i svašta može boljeti. Boli nas čak i kad umiru neke iluzije koje smo imali o partneru ili o ljubavnom odnosu. Bez obzira na to što su bile iluzije, mi smo uz njih vezali stvarne osjećaje tako da nas i to može boljeti. Ma, nema tog lica ljubavnog odnosa koje ne može boljeti, ali ljubav... ljubav nikako ne boli! - potvrdio je za Patriu autor Ljubavologije Bruno Šimleša.

Ljubavni epilog

Smijemo li zaključiti da ne boli ljubav, nego bole posljedice naših iluzija ili zabluda o ljubavi u kontekstu njene materijalizacije kroz odnos – vezu, bilo da je uspješna ili neuspješna. Ne boli nas ljubav nego odnos sa drugom osobom u koji smo donijeli vlastiti dugogodišnji emocionalni teret koji, između ostalog, sadrži i naša duboko usađena uvjerenja iz kojih proističu očekivanja spram drugih osoba, partnerskih i drugih odnosa, i samoj ljubavi. S obzirom na različitosti koje unosimo u vezu zajedno sa partnerom, ljubav je, možemo reći, jedna potentna sila koja često uspije pomiriti većinu razlika, povezati nas s drugom osobom i dovesti do kulminacije najopjevanije emocije na svijetu.

Možemo li onda reći da, kada boli, onda to nije ljubav?

Možemo li onda reći da, kada boli, to mi sami sebi nanosimo bol? (ldž)