Akademik Duraković uoči izbora rektora: UNSA je meta kratkovidih političkih partija

Piše: Akademik Esad Duraković

Upravo predstoji izbor rektora Univerziteta u Sarajevu. Čini se da naša javnost, koja je inače apatična, ne pokazuje dovoljno zanimanja za taj događaj velike važnosti. Zbivanja u akademskoj zajednici, pogotovu na najvišim njenim instancama, izazivaju interesovanje javnosti uglavnom u ekscesnim slučajevima, i oni se eksploatiraju senzacionalistički.

Međutim, izbor rektora Univerziteta, koji ima više od trideset članica, predstavlja događaj prvorazrednog značaja ne samo za akademsku zajednicu nego i za cjelokupno društvo, budući da upravo u njemu aktivno djeluje ta akademska zajednica, koja po prirodi stvari ima vrlo jaku poziciju u društvu. U danome kontekstu, postoje dodatni, posebni razlozi zbog kojih je važan valjan izbor prvog čovjeka tako goleme akademske zajednice kao što je Univerzitet u Sarajevu.

Naime, mi smo društvo u kome snažno djeluju centrifugalne, dezintegrativne sile, u kome je obrazovanje općenito – od osnovnog do akademskog – fragmentirano do apsurda: u maloj zemlji, pa još u jednom njenom entitetu (u Federaciji BiH), mnoštvo je kantona, a svaki ima vlastiti sistem obrazovanja; univerziteti i fakulteti osnivaju se po pustopoljinama i hangarima; gotovo da i općine imaju svoje sisteme obrazovanja; da ne govorimo o segregacijskom „sistemu“ „dvije škole pod jednim krovom“, koji već kao takav, sam po sebi, djeluje na mlade ljude, upravo na djecu, nehumano i agresijski. Kao ekstreman primjer neshvaćanja biti univerzitetskog obrazovanja, najavljuje se, recimo, i osnivanje „kraljevskog univerziteta“ u jednoj bosanskoj kasabi.

Riječ je, dakle, o snažnoj destrukciji, o provincijalizaciji vitalnih faktora društva koji bi morali, naprotiv, težiti ka najvišim vrijednostima i univerzalizaciji, kao dobar zalog budućnosti. U našoj zemlji stanje nije redovno, nije normalno gotovo ni u čemu.

UNSA - uzdanica patriotizma

Utoliko je važnije fokusirati se, optimalno, na izbor rektora, potom i njegovih saradnika koji su u stanju prepoznati te zahuktale negativne trendove i koji će imati odvažnosti i umijeća da im se suprotstave, da ih obuzdavaju upravo onim sredstvima kakva ima na raspolaganju najviši nivo akademske zajednice: UNSA ima takvu moć i autoritet, ukoliko bude htio i znao aktivirati ih. Ovo utoliko prije što je riječ o integriranom Univerzitetu u društvu koje se suicidno dezintegrira. UNSA je ostao, zaista, kao jedna od posljednjih uzdanica patriotima i mislećim ljudima za reintegraciju društva i za ostvarivanje prosperiteta, a što je daleko iznad partikularnih partijsko-političkih interesa.

Tako bi trebalo biti, jer, po prirodi stvari, univerzitet, odnosno nauka i obrazovni sistem, jesu autentične vrijednosti samo ukoliko su univerzalni, dok se partijsko-politička aktivnost, principijelno, temelji na partikularizmu (ona vidi tek od jednih do drugih izbora), a nauka jest nauka samo ako nastoji i uspijeva dosegnuti duboku budućnost i opći interes. Čak i kada predstavljaju svoje interese i ciljeve kao univerzalne, opće, političke partije se služe mimikrijom, prijetvornošću, svakojakim vrstama kamuflaža. Nauka apsolutno ne može opstajati na tome.

Političke partije su – manje ili više, ali obavezno – samožive, dok je nauka univerzalistička u tom smislu što je brižna prema interesima društva kao cjeline, a to znači i njegovih „zdravih“ partija. No, mi smo izrazito politizirano društvo zato što posljedice bahate, nekompetentne i neefikasne politike trpimo svi i svakodnevno, s neprozirnom budućnošću, tako da je i Univerzitet suočen sa ozbiljnom mogućnošću da bude politički upotrijebljen.

Sigurno je da bi politička upotreba Univerziteta – u skladu s različitom prirodom političkih stranaka i univerziteta – predstavljala dokidanje njegova smisla i funkcije u društvu. Bila bi to, zapravo, dramatična devastacija Univerziteta, a to znači, dugoročno, i samih političkih partija, odnosno društva u kome one djeluju. Stoga je UNSA, kao zaista impresivna zajednica najviših naučnih i umjetničkih institucija, još uvijek neka vrsta nade ovome društvu, uporište za budućnost, ali će on upravo zato u isti mah biti meta kratkovidih političkih partija koje ga nastoje instrumentalizirati.

Sačuvati od devastacije

Sudbinski je važno za društvo u krizi, a mi to jesmo, sačuvati UNSA od devastacije bilo koje vrste i vizionarski ga razvijati, a ne provincijalizirati, pri čemu treba znati – s obzirom na naša negativna kolektivna iskustva – da je nerealno očekivati, nažalost, da tako nešto spoznaju političke partije, nego sama akademska zajednica, Senat i Rektorat, moraju uložiti adekvatne, a to znači goleme napore da sačuvaju UNSA od destruktivnih političkih partikularizama. Normalna društva imaju razvijenu svijest o nužnosti autonomije univerziteta.

Mudri političari – u zrelim, u osviještenim društvima – podržavaju tu autonomiju, znajući da univerziteti samo tako – „ovisni“ jedino o univerzalnim vrijednostima nauke i obrazovanja – mogu dati optimalan doprinos razvoju društva. Partijsko uplitanje je smetnja. Sasvim je dovoljno – čak je velikodušno i patriotski – da politika ne ubacuje klipove u zamajce UNSA; treba da ga podrže, ili da ga ostave na miru. Stoga je izbor rektora prilika ne samo za to da senatori ispolje najviši nivo akademske zrelosti i odgovornosti već je odnos prema Univerzitetu i test za izdizanje iznad trenutnih političkih interesa.

Kandidati za rektora morali bi u svojim programima elaborirati vlastiti stav prema bujanju birokratizacije na UNSA, svih njenih članica. Birokratiziranje je snažno podstaknula pogrešna i brzopleta implementacija Bolonjske deklaracije – na način koji je značajno devastirao kvalitetniji prijebolonjski sistem studija.

Danas imamo jedan krajnje opasan paradoks: dok se na fakultetima re/producira birokracija i dok ona stalno usložnjava svoj posao (kao „bolonjsku misiju“) kako bi opravdala vlastito postojanje; primanje asistenata na fakultetima postalo je prava rijetkost, poput kakvog zgoditka u igrama na sreću... U tom domenu ima mnogo  prostora i prijeke potrebe za popravljanje stanja. Pri tome valja računati na otpor birokracije koja je inače uvijek sklona reproduciranju a ne reduciranju, ali je to pitanje izuzetno važno za uspješan Univerzitet, posebno u ovo doba općeg urušavanja vrijednosti. Upravo u skladu s tim, kandidati za rektora morali bi posvetiti naročitu pažnju naučnoistraživačkom radu koji je uveliko već zapušten. Isto tako, Senat, koji je dužan voditi računa o ovim suštinskim pitanjima, mora u tom smislu kontrolirati rektora i nakon njegova izbora.

Da poentiram. Pitanje svih pitanja je kadrovsko kontinuiranje/podmlađivanje UNSA. Naime, vladajuće političke partije ne smiju uvoditi nekakvu vrstu moratorija na izbor asistenata. Vlada i resorni ministri, a to znači i partije koje ih postavljaju, morali bi znati – jer je to dio i dokaz njihove kompetentnosti – da zapošljavanje kadra na Univerzitetu, odnosno izbor asistenata, nije isto što i zapošljavanje u raznim drugim društvenim organizacijama, ili ustanovama.

Stasanje jednog docenta, na primjer, zahtijeva mnogo vremena, truda, te razumnu i razložnu društvenu podršku. Društvo koje ne uočava tu razliku, nije u stanju nazrijeti vlastitu budućnost, a nastavi li se sadašnji negativni trend u vezi sa podmlađivanjem kadra, UNSA će brzo kadrovski ostarjeti i kolabirati.

Stanje u toj oblasti na UNSA već je gotovo dramatično. Kandidati za čelnu poziciju UNSA morali bi imati, naročito, tu vrstu vizije i odlučnost za odgovarajući pritisak na društvo u tom smjeru.