Nordijski model idealan za Zapadni Balkan, ali ne sa ovim političkim manipulatorima

Nordijski model sve češće se spominje kao model saradnje koji bi prosperitet donio i zemljama Zapadnog Balkana. Nakon što je i stanovnike nordijskih zemalja učinio među najsretnijim.

Kao „lijek“ za Balkan prvi put je spomenut na Nordijskim danima u Beogradu 2011., godine. Posljednji put o njemu se raspravljalo u Sarajevu, na Samitu šefova država u okviru procesa Brdo-Brijuni, krajem maja. No, između toga, vlasti ništa nisu učinile konkretno.

U intervjuu za agenciju Patria dr. Adisa Omerbegović Arapović profesor ekonomije na Sarajevskoj školi za nauku i tehnologiju (SSST) kaže da nordijski model jeste najbolji recept za naš region, ali se za to prvo moraju ispuniti određeni uslovi.

- Imati recept nije jedini preduslov za dobro pecivo. Čekam dan kada će prva dva ili tri političara otvoriti zajedničku fabriku, most, put, predstaviti tehnološku inovaciju ili zajednički kulturni ili sportski projekat velikih razmjera  – kaže dr. Adisa Omerbegović Arapović.

- Ovo što do sada imamo priliku gledati je hronika jeftinog propagandizma, sporadične pozitivne mikropriče i plinovita obećanja.

Nordijski model poznat je po tome da je obračun s mitom i korupcijom nemilosrdan. Ni kralj nema imunitet pred fiskalnim i finansijskim obavezama. BiH je jedna od najkorumpiranijih zemalja u Evropi. Nije mnogo bolja situacija ni u Srbiji, Hrvatskoj i drugim zemljama regiona. Da li je realno očekivati da aktuelne vlasti u regionu uopće i počnu razmišljati o nordijskom modelu saradnje?

U našem društvu, države se boje pošteni i vrijedni, a sanjamo dan kada će se države bojati lopovi, prevaranti, obijesni i neradnici. U sistemu kapilarno rasprostranjene korupcije, koja je otela toliko mnogo društvenog bogatstva, dok građani trpe loše javne usluge, radnici životare pogaženog dostojanstva, a investitori zaobilaze zemlju zbog nereda i anarhije, možemo reći da je odsustvo vladavine zakona i sveprisutna korupcija zaista i najveće zlo za društveni poredak.

To vodi dezintegraciji društva, a ako je društvo iznutra dezintegrirano, kao bosanskohercegovačko, kako onda može sarađivati s drugima, posebno s boljima od sebe?

Čini mi se da ova balkanska društva posljednjih godina prolaze kritičnu fazu tranzicije, nakon prvobitne akumulacije kapitala, slijedi artikulacija dominantnih društvenih vrijednosti i jačanje institucionalnog i pravnog poretka, a potom rješavanje krupnih nacionalnih i međudržavnih pitanja. Bez ovih preduslova nema konsolidacije političkog, potom pravnog, pa ekonomskog poretka.

Tek onda slijedi međudržavna saradnja, gdje nordijski model jeste najbolji recept za naš region. Ali, imati recept, nije jedini preduslov za dobro pecivo. Pozdravljam sve češće iskazivanje volje i spremnosti na saradnju, ali čekam dan kada će prva dva ili tri političara otvoriti zajedničku fabriku, most, put, predstaviti tehnološku inovaciju ili zajednički kulturni ili sportski projekat velikih razmjera.

Ovo što do sada imamo priliku gledati je hronika jeftinog propagandizma, sporadične pozitivne mikropriče i plinovita obećanja.

Švedski birači ne trpe pohlepne političare. Kriteriji koje birači u Skandinaviji postavljaju pred svoje političare su vrlo visoki, a kazne za prekršitelje nemilosrdne. Niko nije nedodirljiv i izuzet. Švedski kralj kažnjen za prebrzu vožnju kroz Dansku. Javno se morao izviniti danskom narodu. U BiH je čini se situacija mnogo drugačija. Na vlasti su ljudi koji se dovode u vezu sa milionskim aferama, nepotizmom, korupcijom... U Srbiji je zavidan broj glasova dobio Vojislav Šešelj. Birači im jednostavno daju povjerenje na izborima. Stiče se dojam da je zapravo problem u glasačima?

Naravno da je dio odgovornosti i u onima koji biraju, a ne samo u onima koji su izabrani na izborima.

Prosto je nevjerovatno koliko lopovluka smo kao društvo istrpili na svojim leđima, a i dalje ne vidimo masovnu spremnost ljudi da tome zlu stanemo u kraj.

Svjesna sam da će zlo korupcije u ovom ekonomskom sistemu dovesti do destruktivnog ishoda prije ili poslije, jer je to neminovno i već viđeno u toliko drugih društava. Carstva su propadala zbog korupcije. U vrijeme kada su javni budžeti u strašnim deficitima, javni dug sve veći, kao i zaduživanje, kada je finansijski sistem destabiliziran i prijeti monetarnom sistemu, kada je javni sektor prerastao privredu koja ga ne može nositi na svojim leđima, kada nema stranog investicijskog kapitala niti jakog izvoza,  a hronično nedostaje novca u sistemu – šta očekivati tada? Tada dolazi do tektonskih i neupravljivih poremećaja čiji tok i ishod niko ne može predvidjeti niti kontrolirati. Zato pojam i princip odgovornosti mora biti na koricama svakog udžbenika i svakog zakona u BiH.

Previše je metastazirala neodgovornost prema svemu zajedničkom, općem, društvenom, državnom.

U stanju političke i socijalne nesigurnosti, bujaju strahovi, a tada najbolje prolaze prevaranti, tada su neznalice, poltroni i kmetovi u prvim redovima.

Nordijske zemlje nisu ratovale stotinama godina unazad. U regionu još nisu zacjelile rane iz posljednjih sukoba. Srbija ne priznaje ili površno tretira genocid u Srbrenici. Neke struje iz Hrvatske, ali i iz BiH, još uvijek aktivnim drže određene radikalne struje u zapadnoj Hercegovini. Odnosi između Srbije i Kosova su zategnuti. Može li se Nordijski model početi primjenjivati u regionu bez da se ne raščiste stvari iz bliske prošlosti? Ili upravo ekonomija može pomoći da se prevaziđu nerazješena pitanja iz prošlosti? Kojim redosljedom treba krenuti?

Naravno da je ekonomija i ekonomski pragmatizam način, ali i za to je neophodna politička volja da se otvorena pitanja iz prošlosti stave u službu tog cilja. Bez sistemskih rješenja koja omogućavaju da se ekonomska pitanja stave u prvi plan teško da će Nordijski model moći zaživjeti kao provodiv model za region.

Ukoliko su zemlje regije odlučile da je evropski put jedini koji će omogućiti da se istorijske traume prevaziđu, onda je paradoksalno da već nemamo i veći nivo saradnje među državama, kada je upravo ta regionalna saradnja promovirana kroz integracijske procese, integracije tržišta ovih zemalja u evropsko tržište itd. Dakle, jedno ne može bez drugog, i ekonomska saradnja je uslovljena političkom voljom, te je potrebno vidjeti lidere vizionare poput onih koji su evropski kontinent poveli naprijed u eknomske integracije i ostavili iza sebe komunizme, fašizme, nacizme i nacionalizme.

Ono što mi nemamo je vladavina prava i nasljeđe liberalnih revolucija koje je evropski kontinent iznjedrio. Mi nismo nikada imali revolucije koje su u ova društva donosile liberalizam, individualizam, a nivo demokratzacije je tako nizak da se postavlja pitanje imamo li mi mentalni sklop neophodan da bismo usvojili nordijski kapitalističko – liberalni politički i ekonomski model. Mislim da mora doći do smjene generacija, od transakcijske, ka tranzicijskoj eliti – eliti koja će inaugurirati nove vrijednosti suprotne viševjekovnom mentalitetu kolektivizma, totalitarizma, podaništva i rigidnog konzervativizma.

Nordijski model je vrlo uspješan kompromis između kapitalizma i socijalizma, spoj socijalne države i stalnoga rasta švedske ekonomije. Ima li region uopće kapacitet da razmišlja o modelu kakav je postavljen u nordijskim zemljama? Naime, u regionu danas nemamo ozbiljnu socijalnu politiku.

Osnov za ispravnu socijalnu politiku je demokratizacija kapitalizma i ispravljanje prividne socijalne države, koja je sredstvo za kupovinu podaničkog socijalnog mira i jeftiih glasova manjine koja odluči ishod izbora. Od ovakve matrice koristi imaju samo klijenti i poltroni tajkuna i političkih halki koje vladaju našim ekonomskim sistemom. Ovom društvu je potrebna ekonomsko - socijalna katarza. Registri bogatstva i svega što posjedujemo je način da saznamo kakvi su rezultati prethodne dvije dekade ekonomskog sistema lažne socijalne države, tj. loših socijalnih politika koje nisu bile usmjerene na one kojima je pomoć životno potrebna, zatim ekonomskih profita iz rentijerstva tj. profitiranja od političkih veza, zaobilaženja zakona, dobijanja dozvola, tendera, poslova putem veza, itd.

Nordijski socijaldemokratski kapitalizam počiva i na transparentnosti stečene imovine. Nama je potreban taj momenat čišćenja i izlaska iz sjene onih koji trenutno mogu podrivati društveni interes, jer su udobni iza kulisa akumuliranog nelegalnog bogatstva, smijući se onima koji se bore za pravednije društvo. Imat ćemo kapacitet za nordijski model tek kada se pojavi politička artikulacija koja će zahtijevati ovakva sistemska rješenja koja su iznjedrile evropske revolucije i koja su prisutna u gotovo svim evropskim državama.

Ovakva katarza redistribucije društvenog bogatstva dat će nam vjeru da smo spremni usvojiti nordijski model gdje je tržišna utrka način raspodjele resursa, tj. način da se odluči šta ćemo proizvoditi i da to rade najbolji među nama, da imamo najbolje usluge po najnižoj cijeni i da nas u svemu tome vodi mehanizam cijena i maksimiziranja profita. Ali taj Nordijski model postoji da bi se postiglo šire društveno dobro. Zato u tim društvima vlada socijalno blagostanje, a ne mega-kapitalisti ili oligarsi, kao u nekim drugim. U eri tehnološkog napretka pitanje je da li ćemo moći i očekivati da svi u društvu rade tj. morat ćemo odlučiti kako ćemo omogućiti svima koji nisu uposleni u nekom trenutku - motivaciju i načine da doprinose društvu. To će biti izazov za sve kapitalizme, ne samo za naš. Naš autohtoni izazov uskoro slijedi – da li ćemo rasprodati naše najveće društveno blago: prirodne resurse i  energiju? Ako da, sve postaje relativno, nestabilno i bez izvjesne budućnosti. Ako ne, ti resursi se mogu  staviti u funkciju međugeneracijskog fonda na način da se u njega slivaju dobiti iz korištenja resursa,  onda se sredstva iz fonda koriste za finasiranje socijalnih izazova poput nezaposlenosti, besplatnog i savremenog obrazovanja, vrhunskog zdravlja za sve članove društva. Za to je potrebno da nedvosmisleno i odlučno raskrstimo sa divljim, kronim kapitalizmom i socijalističkim samoupravljanjem istovremeno, te usvojimo kapitalizam nordijskog tipa.

Bosna i Hercegovina, posebno Federacija, ima stravična socijalna izdavanja za porodice poginulih branitelja, za ratne vojne invalide. Ta izdvajanja su u Federaciji gotovo dvostruko veća nego u RS-u, a u BiH ukupno iznose oko 800 miliona KM. Kako dati odgovor na to stanje razorenosti porodica i zdravlja ljudi, koje je dvadesetak puta teže negoli u Hrvatskoj i Srbiji?

Čudno zvuči, ali ovaj odgovor je jednostavan. Treba nam socijalni sistem koji će garantirati minimalni dohodak za sve koji ne mogu da rade, koji je dovoljan da se porodice osjećaju dostojanstveno i sigurno i da se njihovo zdravlje ne odrazi na zdravlje budućih generacija. Svi koji mogu da rade, morat će biti na tržištu. Ili u procesu obuke, ili prekvalifikacije ili dokvalifikacije. Ljudi moraju učiti dok su živi, a država mora minimizirati rizik od neiskoristivosti ljudi na tržištu rada. Ljudi moraju imati jednake šanse i za obrazovanje, i za radna mjesta i za dostojanstvo. Socijalna pomoć mora biti adresirana samo egzistencijalno ugroženima, a svi drugi moraju početi doprinositi vlastitom i društvenom blagostanju, u legalnim tokovima i bez privilegiranih grupa.

Nažalost, nordijski model bi se mogao nazvati modelom određenog mentaliteta. Kako promijeniti mentalitet ljudi na Balkanu da bi se država tretirala kao krov za svaku porodicu i svaku individuu, kao pitanje svih pitanja normalnog življenja?            

Inauguriranjem najboljih vrijednosti u obrazovni sistem, spašavanjem djece i odraslih iz ralja indoktrinacije i šundovskog zaglupljivanja, novim pristupima poduzetničkom savremenom obrazovanju. S druge strane zakonitim čišćenjem od nepravde i kažnjavanjem onih koji su epitom manipulativnog porobljavanja društvenog bogatstva i promoviranja najgorih ljudskih osobina, mogli bismo posijati sjeme drukčijeg i boljeg društva. Dakle, zagovarač sam strateškog ulaganja u buduće generacije, dok u isto vijeme radimo šok terapiju i čišćenje truhlog tkiva. Vijeme je da se lopovi, ratni profiteri, tajkuni, prevaranti, neradnici, neznalice i politički manipulanti amputiraju iz društvenog organizma.  Vjerujem u poštene ljude koji čekaju da ih neko povede u red, blagostanje i budućnost. Ta budućnost mora doći ili nismo ni zaslužilli bolje ako se ne budemo hjeli žrtvovati za nju.