Trenutno svjetski lider broj jedan: Erdogan na raskrsnici, kojim putem će povesti Tursku

Dok ga jedni smatraju diktatorom, drugi ga vide kao borca za ljudska prava i demokratu. Mišljenja o njemu podijeljena su. Crno-bijela varijanta. Sredine nema.  

Ma kojoj od „strana“ pripadali, da li onih koji ga podržavaju ili su njegovi žestoki protivnici, postoji fakt koji se ne može osporiti - Recep Tayyip Erdogan trenutno je svjetski lider broj jedan.

Suočen je sa unutrašnjim ogromnim problemima i previranjima nakon neuspjelog vojnog udara i atentata na njega.

Ono što mu daje ogromne šanse da će se izboriti sa unutrašnjim problemima, prema mišljenju velikog broja političkih analitičara, jeste činjenica da je u noći vojnog udara opozicija stala na stranu Vlade.

Na strani Vlade bili su i sekularni mediji među kojima i vodeći turski CNN, što daje nadu u nacionalno pomirenje Erdogana i nekih od njegovih političkih protivnika nasuprot malog broja pučista.

Tamošnji politički analitičari vide to kao dobar znak.

No, sa druge strane činjenica da je Erdogan igrom slučaja preživio atentat, i politički i ekonomski destabilizaralo je ovu zemlju. Izazovi koji su pred njim i Vladom golemi su. Ne smije se svakako zaboraviti da je Turska već nekoliko godina domaćin za 3 miliona sirijskih izbjeglica, koje su u ovoj zemlji našli utočište od rata, a što je dodatno opterećenje za ekonomiju.  

Sve što se sada događa, ne kriju to ni njegovi politički protivnici, ide u korist Erdoganu, koji je nakon izbjegnutog atentata i spriječenog vojnog udara, te izlaskom stotina hiljada Turaka na ulice postao još popularniji.

Otpor naroda 15. jula koji se goloruk suprotstavio vojsci, bio je historijski. Vojska u Turskoj doslovno ima status „svetog“, još od 1923. godine. Ono što se dogodilo u noći kada je izveden vojni udar, do tada je bilo nezamislivo, jer nijednom građaninu Turske nikada ne bi palo na pamet da uradi bilo šta protiv vojske.

Čak i neki od Erdoganovih najžešćih kritičara nakon vojnog udara stali su na njegovu stranu, jer ga smatraju legitimno izabranim predsjednikom, a krvavi puč nelegitimnim.

Nerijetko se može pročitati mišljenje ili kritika vanjskopolitičkih eskperata, kako je Erdogan izgradio kult ličnosti.

No, ako se kroz historiju osvrnemo, to je nešto što je svojestveno turskom političkom sistemu. Kult ličnosti napravljen je i od tvorca moderne Turske Kemala Ataturka, pa do Erdogana danas, te u ovoj zemlji to ne vide kao neku opasnost za njen daljnji razvoj. Dokaz za to svakako je i izvlačenje Turske iz „dužničkog ropstva“ prema međunarodnim finansijskim institucijama, izgradnja infrastrukture, jačanje uloge na svjetskom planu...

Ono čega se mnogi pribojavaju, kako u Turskoj, tako i van njenih granica jeste da Erdogan u obračunu sa pučistima ne pređe granicu u poštivanju ljudskih prava. Većina Turaka smatra da pučisti-teroristi moraju biti uhapšeni i kažnjeni, ali da postoji sud i fer suđenje, a ne naprasno „odsijecanje glava“.

Konzervativizam koji se sada pripisuje isključivo Erdoganu, širi se i jača još od vojnog udara 1980. godine. On i AK partija nastavili su tamo gdje su stali njegovi prethodnici, ali ono što nije, iako mu se to često pripisuje islamski fundamentalista.

Sa druge strane, promatrano u globalnom kontekstu Erdogan je lider broj jedan u uspostavljanju novog svjetskog poretka. Nalazi se na raskrsnici - da li će se okrenuti definitivno ka Rusiji i prepisati od Vladimira Putina tamošnji recept političkog sistema ili će se pridržavati političkih kriterija Evropske unije i pokušati popraviti odnose sa SAD, koji su dobrano uzdrmani nakon vojnog udara.

Nesporno je da Rusija može biti važan ekonomski partner Turskoj i važan akter na Bliskom istoku, sa kojim treba izgladiti odnose, ali Erdoganovi kritičari, pa čak i neki njegovi bliski saradnici, na stajalištu su da Turska ne smije ni po koju cijenu od Rusije usvajati sličan politički sistem, već se okrenuti više Evropskoj uniji i popraviti odnose sa ključnim saveznikom u NATO-u, Amerikom.   

Predsjednik SAD Barack Obama pozvao je Vladu Turske na suzdržanost, te da se u borbi protiv pučista drži važećih zakona. Obama je tokom razgovora sa svojim savjetnicima ukazao na zajedničke izazove koji stoje pred obje vlade – kao što je borba protiv terorizma.

Državni sekretar John Kerry odlučno je odbacio tvrdnje koje stižu iz Turske da su SAD umiješane u neuspjeli vojni udar. Njegovo ministarstvo je saopštilo "da su SAD spremne da podrže Tursku u procesu istrage, ali da su tvrdnje o umiješanosti SAD u pokušaj puča potpuno pogrešne i štetne za bilateralne odnose dviju zemalja".

Obama i Kerry su od samog početka događaja u Turskoj jasno osudili pokušaj puča i podržali demokratski izabranu vladu.

Odnose dviju zemalja posebno opterećuje slučaj Fethullaha Gulena, koji živi u SAD. On je od 2013. nakon spora sa Recepom Tayyipom Erdoganom postao jedan od najljućih protivnika sadašnjeg predsjednika Turske. I dok Erdogan za pokušaj puča optužuje samog Gulena, on to odbacuje i iznosi mogućnost da je sve to inscenirano od strane same vlade u Ankari.

Erdogan je od Washingtona zatražio izručenje Gulena. Kerry je uzvratio da su SAD spremne da pomognu da se pronađu organizatori puča. Konkretne mjere protiv Gulena će biti poduzete ukoliko budu predočeni dokazi za njegovu umiješanost.

Politički analitičari i dobri poznavaoci kako historijskih, tako i trenutnih političkih zbivanja u Turskoj, slažu se i u tome da se obračun sa pučistima ne smije pretvoriti u hajku koja bi u konačnici dovela do obračuna i sa samom opozicijom.

Ono što ulijeva nadu jeste uloga koju su u noći vojnog udara odigrale i opozicija i sekularni mediji, pa čak i PKK (kurdska stranka). Stali su uz Erdogana, čemu se vjerovatno ni on sam nije nadao, te su mnogi analitičari ocijenili da je dovoljno mudar državnik i lider da takvu situaciju okrene u svoju korist u cjelosti.  

Ukoliko predsjednik Turske iskoristi trenutnu blagonaklonost i podršku političkih protivnika, mogao bi izaći iz ove bitke „na život i smrt“ kao apsolutni pobjednik, koji će osnažiti državno jedinstvo i od Turske napraviti još moćniju svjetsku velesilu.

Paralelno mora donijeti sudbonosnu odluku za svoju državu i narod, a od koje ovisi i njegova politička budućnost- koga će na svjetskoj sceni izabrati za partnera u uspostavljanju novog multilateralnog poretka.

Najkrvaviji vojni udar izveden 1980. godine

Vojni udari u Turskoj imaju svoj kontinuitet. Međutim, po prvi puta dogodilo se da narod izađe na ulice i pokaže da se ne plaši vojske.

Turska vojska je četiri puta svrgavala demokratski izabrane vlade u proteklih pola stoljeća. Njen ogroman politički utjecaj koji je imala slabi od kada je na vlast došla Erdoganova AK partija. 

Najpoznatiji i najkrvaviji vojni udar desio se 1980. godine, kada je 12. septembra vojska na čelu sa generalom Kenanom Evrenom zauzela sve važne institucije u zemlji.

Ono što sada Erdogan radi u Turskoj, obračunavajući se sa pučustima, već je viđeno u proteklih pola stoljeća, odnosno tokom četiri izvršena vojna udara.

Te 1980. godine prema izvještaju Istražne komisije za vojne udare i memorandume Turskog parlamenta objavljenog 2012. godine, 650.000 ljudi je uhapšeno, a 1.683.000 je stavljeno na crnu listu! Čak 230.000 ljudi optuženo je, a za 7.000 njih predložena je smrtna kazna.

Na smrt je osuđeno 517 ljudi, od kojih je 50 pogubljeno. Kao političke izbjeglice zemlju je tada napustilo 30.000 ljudi, a isto toliko ih je otpušteno.

Otpušteno je 3.854 nastavnika, 120 univerzitetskih profesora i 47 sudija, a preporučeno je da 400 novinara bude osuđeno na ukupno 4.000 godina zatvora.

Novinarima su izrečene zatvorske kazne u ukupnom trajanju od 3.315 godina i šest mjeseci zatvora. Zatvoren je 31 novinar. Novine nisu izlazile 300 dana.

U borbama je poginulo 95 ljudi, a 16 je ustrijeljeno dok su pokušavali pobjeći.

Nakon vojnog udara 1980, Turske oružane snage su vladale zemljom posredstvom Vijeća za nacionalnu sigurnost, navodi se u izvještaju Amnesty Internationala.

Vođe puča Kenan Evren i Tahsin Sahinkay osuđeni su 2014. godine na doživotnu robiju.