Želudac – svjetionik organizma

Piše: Dr. Kenan Vrca

Prilikom dijagnostike i terapije pacijenata u Planetu zdravja BH, sve počinje sa pregledom želuca koji predstavlja glavni organ za Integrativnu medicinu.  Želudac jedini ima „komunikaciju sa vanjskim svijetom“ putem unošenja hrane odnosno energije. Prema principima Integrativn medicine, želudac predstavlja jedan od tri stuba metabolizma, gdje su još limfa (o kojoj smo govorili prošli put) te štitna žlijezda. Opravdano ga možemo nazvati svjetionikom organizma obzirom da svim ostalim organima i procesima u metabolizmu pokazuje svjetlo u kojem pravcu trebaju da funkcionišu.

U bestseller-u „Učini se bazičnim ili umri“ (Alkalize or Die), dr. Theodore Baroody svjetski poznati spelijalizirani nutricionista navodi:

- Želudac je glavni organ našeg tijela, preko 90% oboljenja u našem tijelu nastaje zbog ukliještenja želuca – hijatalne kile (ukliještenje vagusa) u trbušnoj duplji i njegovog ukliještenja na nekim drugim dijelovima tijela.

Iz ličnog iskustva, bio sam slobodan nazvati „trougao ishrane“ sljedeće organe i to: želudac, pankreas i dvanaestopalačno crijevo najvažnije mjesto gdje se, kada je čovjek zdrav, odvija najvažnija funkcija varenja hrane i nastajanje šećera – energije bitne za organizam. Na isti način, kada je pacijent bolestan ili kad ima određene probleme, treba proučavati i posmatrati ovaj trougao a kako bi došli do odgovora na koji način pomoći velikom broju pacijenata koji boluju od raznih sistemskih oboljenja ili stanja, od kojih kao najteže možemo spomenuti dijabetes, popularno nazvan „šećerom“.

Zbog čega je želudac toliko važan?

Želudac je organ koji proizvodi HCl – hlorovodoničnu (želučanu) kiselinu koja je toliko neophodna za naš organizam jer bez nje jednostavno ne bi mogao obavljati odgovarajuće hemijske reakcije koje stvaraju bazičnost, a koja je opet najvažnija za zdrav i balansiran organizam.  „HCl“ nas održava  u životu tako što pravi kiselo-bazičnu ravnotežu. Kad obavi svoj zadatak u procesu varenja hrane, on postane bazičan. Pored toga o izlučivanju HCl zavisi apsorpcija osam esencijalnih amino kiselina, dva vitamina i petnaest iona. Tako se recimo vitamin B12 i folna kiselina neće apsorbirati ako u želucu nema dovoljno HCl. Hlorovodonična kiselina je prva odbrambena linija pred uništavajućim mikroorganizmima koje u tijelo unosimo hranom. Ona prosto ubija mikrobe i pomaže u njihovoj probavi. Uz to, razgrađuje štetne otpadne kiseline koje nastaju kod nepravilnog kombiniranja i konzumiranja loše hrane, te pomaže u njihovom izlučivanju.

Zbog toga, kada želudac ima optimalnu količinu želučane kiseline, onda, po konzumiranju hrane šalje stimulus u određenom ritmu u pankreas (gušteraču) koji luči hormone (inzulin i glukagon) i enzime (tripsin – enzim za životinjske bjelačevine, amilaza- enzim za ugljene hidrate i lipazu- enzim za masne tvari) koji pak pri dolasku u dvanaestopalačno crijevo vare hranu i stvaraju šećer -energiju potrebnu za organizam.

Međutim kada je količina kiseline u želucu povećana onda pri konzumiranju hrane želudac šalje stimulus u ubrzanom ritmu u pankreas te tokom godina dolazi do ogromne blokade pankreasa (luči manje hormona i enzima) koji pri dolasku u dvanaestopalačno crijevo ne vare hranu i ne stvaraju šećer – energiju kako je kod zdravog organizma, naprotiv nastaje sindrom zvani dijabetes mellitus 1 koji se karakteriše sljedećim odlikama: hiper acidoaza (povećana količina kisleine u želucu), tripsin povećan, amilaza smanjena i lipaza povećana.

Sasvim je druga slika kada je količina kiseline u želucu smanjena – pri konzumiranju hrane želudac šalje stimulus u jako usporenom ritmu u pankreas (što obično traje godinama), te posljedično nastaje “uspavanost pankreasa”  (luči manje hormona i enzima) koji pri dolasku u dvanaestopalačno crijevo ne vare hranu i ne stvaraju šećer – energiju kako je kod zdravog organizma, naprotiv nastaje sindrom zvani dijabetes mellitus 2 koji se karakteriše sljedećim odlikama: hipoacidoaza (smanjena količina kiseline u želucu), tripsin smanjen, amilaza povećana i lipaza smanjena.

Interesantno je pogledati šta se dešava kada pacijenti piju lijekove ili uzimaju inzulin u tretmanu sindroma šećera. Uzimanjem lijekova ili inzulina praktično se samo snižava šećer u krvi i ništa više. Naime inzulin ustvari još i grije organizam umjesto pankreasa što predstavlja veće zlo, ne dozvoljavajući mu da radi upravo tu funkciju koja mu je osnovna u organizmu a to je da on sam grije svoj organizam za koji je odgovoran. Ako to traje godinama imamo pacijente koji su u tzv. “začaranom krugu” gdje samo uzimaju inzulin koji vremenom i povećavaju. Također se može primjetiti da su dugogodišnji pacijenti i pomalo konfuzni i neorijentisani u prostoru. Da bismo to shvatili moramo se vratiti na “trougao ishrane” gdje se umjesto šećera u krvi stvara alkohol zbog kojeg su pacijenti toliko konfuzni i dezorijentirani u prostoru.

I zaista u dnevnoj praksi je tako, dolaze pacijenti kod kojih se može vidjeti lepeza oboljenja i simptoma kao posljedica uklještene hijatalne kile ili uklještenja vagusa na nekom drugom mjestu u tijelu. Među najčešćim u praksi se sreću sljedeća oboljenja: oboljenja jetre, gušterače, crijeva, štitne žlijezde, bubrega, problemi sa endokrinim žlijezdama, astma te sklonost edemima, povišen krvni pritisak, problemi sa žučnom kesom, testisima, jajnicima, matericom, bolesti tankog i debelog crijeva, išijas, epilepsije i druge bolesti mozga.

Stoga, u našoj terapiji važno mjesto zauzima upravo terapija želuca jer kao što smo mogli zaključiti iz izloženog, ovaj organ predstavlja važan stub metabolizma kao i nezaobilaznu stanicu „trougla ishrane“.  U idućem izdanju kolumne, informišite se o važnosti štitne žlijezde kao trećeg stuba metabolizma prema principima Integrativne medicine.  Do tada dragi čitaoci, ostanite nam zdravi i nasmijani ili to tek postanite, kako mi volimo reći u Planetu zdravja BH.