Ivo Josipović za Patriju: Neočetništvo u Srbiji otišlo je dalje nego neoustaštvo u Hrvatskoj

Bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović ostao je u lijepom sjećanju građana BiH, kao umjeren i tolerantan šef susjedne države. Nakon napuštanja SDP Hrvatske, Josipović je osnovao svoju stranku Naprijed Hrvatska. U razgovoru za novinsku agenciju Patria govori o svojoj političkoj karijeri, situaciji u regiji, govori o rehabilitaciji Draže Mihailovića i Slobodana Miloševića u Srbiji, ali i daje preporuke kako poboljšati odnose između BiH i Hrvatske.

PATRIA: Čovjek ste koji je stvarao mir i koji nikad nije pristao da na političkim napetostima i fingiranim etničkim sukobima ubirete izborne glasove. Mi u BiH znamo odlično takvo djelovanje i opće je mišljenje da ste samo zbog toga izgubili izbore. Kakvo je danas Vaše mišljenje o tome?

JOSIPOVIĆ: Nažalost, mnogi političari svoje karijere i uspjeh grade na potpirivanju sukoba, ekstremnom nacionalizmu i poticanju netrpeljivosti svih vrsta. Možda je to što sam drukčiji jedan od razloga zbog kojih se nisam sviđao dijelu biračkog tijela. Bilo je i mojih slabosti u kampanji, ali i ozbiljne opstrukcije od onih od kojih sam očekivao podršku. Sad su ti izbori prošlost i želim mir i suradnji među državama a i harmoniji u hrvatskom društvu doprinositi i dalje, očito na neki drugi način nego u vrijeme kad sam bio predsjednik.

PATRIA: Zašto ste napustili SDP? Da li zato što ste u dva mandata bili predsjednik svih građana Hrvatske i je li baš ta činjenica bila razlogom za vaš neovisan daljnji politički put?

JOSIPOVIĆ: Iz SDP-a sam po sili Ustava morao izaći kad sam bio izabran za predsjednika. Nakon prestanka mandata odlučio sam se ne vraćati u SDP iz dva razloga. Prvo, SDP nije nimalo sklon onome što je Hrvatskoj nužno: ozbiljnim institucionalnim reformama. Loši rezultati vlade na čelu s SDP-om pokazuju da se mandat utrošio bez pravih rezultata. Drugo, vidi se to danas bolje nego ikada, vodstvo SDP-a više ne zastupa političke vrijednosti koje su me nekada vezivale uz tu stranku. Izjave predsjednika Milanovića danas više podsjećaju na eskapade kakvog desničara, nego na političara predanog socijademokraciji, miru i suradnji među državama. Bit ću sretan ako se ovo što smo slušali od Milanovića ipak pokaže samo kao loša predizborna kampanja, ne stvarni sustav vrijednosti. Izabrao sam težak put, možda onaj koji ne vodi političkom uspjehu, ali vodi mirnoj savjesti. 

PATRIA: Bilo je šokantno da ste vrlo tijesno, sa samo 32,5 hiljada glasova razlike, izgubili izbore za drugi predsjednički mandat, a da je desetak mjeseci kasnije, vaša stranka Naprijed Hrvatska imala loše izborne rezultate. Je li moguće objasniti ovaj izborni paradoks?

JOSIPOVIĆ: Stvar je prilično jasna. U oba izbora, posebno u prvom, a i u ovim izborima koje sam izgubio, bio sam dobio osjetno više glasova nego SDP sa svojim partnerima ikada. Ali, biračko tijelo na parlamentarnim izborima razmišlja drukčije nego na predsjedničkim. Vezuje se uz etablirane stranke, često iracionalno nastavlja glasati za stranku za koju je „oduvijek glasalo“. A i nas kao pojedince birači teško smještaju u uloge na koje nisu navikli. Uz to, glasovi se, u okviru pojedinih političkih opcija, grupiraju prema najjačoj stranci, iz straha da glasovi ne propadnu. To zovem društvenom inercijom. Na žalost, taj fenomen omogućava da tzv. velike stranke, bez obzira što su bezbroj puta razočarale svoje birače, ipak ostaju njihov odabir. Tome treba dodati da nove i male stranke teško stječu, i medijsku pozornost, financije i drugu infrastrukturu koju traži uspješan nastup na izborima. Mi smo na prošlim izborima, kao sasvim nova stranka, zajedno s partnerima, imali ukupno tri puta manje sredstava nego velike stranke u samo jednoj izbornoj jedinici. Ali, u politici treba biti uporan i boriti se za vrijednosti u koje vjerujete, pa i kad nema brzog uspjeha.  

PATRIA: Kako ocjenjujete sadašnje stanje u regiji? Diplomatske posjete Džo Bajdena (Joe Biden) Srbiji i Kosovu, pa premijera Švedske Stefana Levena Srbiji, sve to za nas u BiH djeluje iznenađujuće sa zapaljivim i ratnohuškačkim izjavama koje dolaze iz Srbije. Kako Vi to tumačite? 

JOSIPOVIĆ: Nažalost, puno je političara koji vole raspirivati mržnju i sukobe. Iz Srbije svako malo dođu neke neprihvatljive izjave. Vidjeli smo nedavno, ni iz Hrvatske ne nedostaje poruka koje su problematične. Ali, što se tiče BiH, stanje u državi ovisi prije svega o vama u BiH. Budete li imali politike koje vode smirivanju tenzija, budete li otporni na pokušaje da se na političku scenu djeluje izvana, budete li imali europsku viziju i kapacitet da je realizirate, budete li znali naći mjeru individualnih i kolektivnih prava građana i naroda, ne morate brinuti. Vaša sudbina je ipak u vašim rukama.

PATRIA: Mi na jednoj strani imamo gospodina Aleksandra Vučića, koji neprestano govori o prijetnji ratom. Osvrne li se i običan čovjek oko sebe ne vidi nigdje pucanj pa čak ni u nebo, nigdje nema etnički motiviranih ubistava, nigdje one prepoznatljive ratne opasnosti. Očigledno je da ratne prijetnje dolaze direktno iz političkih vrhova, što je zbunjujuće. Kako se Vama sve to čini? Da li je uistinu moguć neki novi sukob u regionu?

JOSIPOVIĆ: Vrlo je teško graditi mir. Sukobi različitih vrsta, pa i ratovi, lako se raspiruju. Možda je danas teško zamisliti da se ponovi totalni rat svih protiv sviju, kako je to bilo devedesetih. Ali, različiti oblici političkih, ekonomskih i drugih pritisaka i sporova, teroristički ili drugi napadi, nisu isključeni. Ipak, nadam se da je ljudima bilo dosta mržnje i stradanja i da će političari biti na istom tragu.

PATRIA: Koliko znamo Vi ste bili jedan od rijetkih političara koji je direktno reagirao na natpise u medijima i prijeteće izjave srbijanskih političara o proglašenju kardinala Stepinca svetim. Republika Srbija je službeno rehabilitirala ratnog zločinca Dražu Mihailovića, ali drži lekcije za Stepinca. Uostalom, sada se ide i na službenu rehabilitaciju Slobodana Miloševića. I sve to dok se još sudi glavnim ratnim zločincima u Hagu. Mi ne vidimo, nažalost, ozbiljne reakcije na rehabilitacije fašizma od demokratske međunarodne zajednice.           

JOSIPOVIĆ: Nepostojanje jednakih kriterija za sebe i druge, glavna je boljka mnogih političara. Zaista, to da rehabilitaciji kardinala Stepinca prigovaraju oni koji su rehabilitirali Dražu Mihailovića, i rehabilitiraju Miloševića ili Nedića, u najmanju je ruku neukusno. Mihailović je osuđeni zločinac, sudski i povijesno. Djelo kardinala Stepinca ne morate voljeti, ali on sigurno nije zločinac, u ostalom, nije ni suđen za ratni zločin. Neočetništvo u Srbiji otišlo je dalje nego neoustaštvo u Hrvatskoj. I jedan i drugi fenomen su mi potpuno strani i smatram ih jednako pogubnima. Nisam sretan da se zločinci i teroristi rehabilitiraju i da im se dižu spomenici u bilo kojoj državi. U našoj regiji tako što nosi dodatnu negativnu poruku i stvara nove tenzije. Iskreno, žao mi je da se takve stvari događaju i u Hrvatskoj. Ulice i spomenici Budaku, spomenik Barešiću, zazivanje Jure i Bobana, najbolji su primjeri za to.

ČETNICI I USTAŠE SU SLUŽILI HITLERU I MUSOLINIJU

PATRIA: Kad smo kod ovih dvostrukih standarda, zaglušujuća je buka iz svijeta kad Hrvatska eventualno napravi grešku u antifašističkim koracima, a kad je napravi Srbija, reagiranja su gotovo blaga. Zašto je to tako? 

JOSIPOVIĆ: Uvijek zagovaram jednake kriterije. I četnici i ustaše služili su Hitleru i Musoliniju i jasno su bili na krivoj strani. U ratu su zajedno bili u operacijama protiv partizana, međusobno gotovo da nisu imali bitaka, zajedno su se povlačili preko Bleiburga. Ali to je povijest. Danas je potpuno nevažno čiji je djed ili otac bio ustaša, četnik ili partizan. Važno je da ispravno vrednujemo povijest i da prihvatimo kako je antifašizam, borba partizana, bio ispravan put, a da pomagati Hitlera to nije bilo. Zato, svaki pokušaj afirmacije četništva i ustaštva treba jasno osuditi. Potpuno je nevjerojatno da nezanemariv dio naroda koji su u Drugom svjetskom ratu bili na pobjedničkoj strani, silom želi među poražene, među one koje je cijeli demokratski svijet osudio i prepoznao kao krivi izbor.

BORBA ZA POVIJESNU ISTINU

PATRIA: Svakog normalnog čovjeka zbunjuje činjenica da je Hrvatska zemlja ogromne antifašističke tradicije a da joj to mnogi ne priznaju. U jednom trenutku su više od polovine Titovih partizana bili Hrvati. Ogromne žrtve hrvatski antifašisti su podnijeli na Neretvi i u Drvaru. Na Sutjesci je iz Šibenika poginulo 787, a iz Splita 688 partizana, dok je ukupno iz Beograda učestvovalo 67 boraca. Tu je i vaša Makarska, gdje je nastala prva antifašistička flota. Zašto se u Hrvatskoj uglavnom govori o fašistima, a ne o takvoj veličanstvenoj antifašističkoj borbi?

JOSIPOVIĆ: Mislim da je snažna, dobro financirana i organizirana kampanja revizije povijesti, pomognuta desnim dijelom naše političke scene i bučnim dijelom Katoličke crkve, nametnula tezu kako su ustaše bili dobri Hrvati, partizani izdajnici hrvatstva. U jednom od svojih govora u Brezovici, na Dan antifašističke borbe, rekao sam da su ipak glavni krivci za zanemarivanje antifašističke tradicije sinovi i unuci partizana. Ni približno se ne bore za povijesnu istinu takvom upornošću i strašću kakvim se ustašofili bore za reviziju povijesti. Evo, imali smo i SDP na vlasti, a nije bilo prave, organizirane i primjereno financirane aktivnosti na očuvanju antifašističke tradicije i povijesne istine.

PATRIA: Neumorni ste zagovornik dobrih odnosa Hrvatske i BiH. Šta je, po Vama, potrebno uraditi da bi se ti odnosi poboljšali?

JOSIPOVIĆ: Valja na obostranu korist što više trgovati, razmjenjivati kulturne projekte, putovati, upoznavati se..... Ako se ljudi poznaju i druže, međusobno poštuju, to sigurno utječe i na političke odnose. Na političkoj razini korektnost i nemiješanje u unutarnje poslove imaju posebnu težinu. Naravno, razumljivo je da utjecaja imaju i odnosi unutar BiH, zadovoljstvo ili nezadovoljstvo Hrvata svojim položajem, kao i položaj Bošnjaka i Srba porijeklom iz BiH u Hrvatskoj. Ali, jasno je, ne smije biti miješanja u unutarnje odnose druge države. Uz to, ostala su neriješena pitanja iz raspada bivše Jugoslavije, od granica, do imovinskih i drugih odnosa. Vlade bi konačno trebale ta pitanja početi zatvarati, jer to što ona danas nisu „vruća“ ne znači da sutra neće biti.