Esad Duraković: Naši nas političari fragmentiraju i sabijaju u nacionalne rezervate

Esad Duraković, je član ANUBiH i član Kraljevske akademije Jordana i dopisni član Arapske akademije nauka u Damasku i Kairu, ugledni je filolog, orijentalist, arabist, prevodilac, književni kritičar i jedan od najmoćnijih analitičara aktuelnog stanja u Bosni i Hercegovini.

U razgovoru za agenciju Patria profesor Duraković govori o kulturnoj politici, problemima sa naučnim institucijama, slabostima sistema i moćima individualnih stvaralaca u BiH. Profesor analizira nesporazume sa zbijanjem kulture u nacionalne atare, o dramatičnoj nekompetentnosti vlasti koja nas dijeli do nacionalnih atoma i molekula...       

PATRIA: Gdje je danas onih sedam institucija kulture, od kojih su neke bile zatvorene i bez života? Bolje reći: gdje nam je danas kultura? Jednom prilikom ste dali dijagnozu: Nemamo kompetentnu i konzistentnu kulturnu politiku. Ne pravimo sistem vrijednosti nego kampanju kad nam je po potrebi. Šta je neophodno uraditi za kulturnu strategiju?    

DURAKOVIĆ: Kultura je ona snaga u svakom društvu koja, kao takva, teži ka internacionalizmu, oplemenjivanju, priraštaju vrijednosti; ona je po svojoj prirodi snažan integrativni faktor. Međutim, kulture se često zloupotrebljavaju tako što se ideologiziraju, uvode se u funkciju realiziranja nekih ideologija, čak politika. U našem društvu, naročito u njegovom „bošnjačkom segmentu”- ako ga mogu tako nazvati – gotovo da ne postoji svijest o kulturi i nauci, a na uspješnu budućnost ne može računati društvo koje nema strategiju prema nauci i kulturi. Navest ću samo jedan primjer o kome sam javno govorio u više navrata.

Naš UNSA propada tako što dramatično stari: ne primaju se asistenti, nema obnove ni kontinuiteta u razvoju kadrova. UNSA je stavljen u istu ravan kao i državne birokratske institucije. Štaviše, on se tretira gore od bilo kojeg komunalnog preduzeća, jer čim GRAS, na primjer, pokrene štrajk, njemu se iz budžeta daje novac da bi se smirili, a to ide i na račun UNSA. Za relativno mali broj godina, UNSA će kadrovski ostarjeti i kolabirati. Mi u politici imamo ljude koji pojma nemaju o tome, koji, čak i nesvjesno, može biti, imaju animozitet prema nauci i kulturi. U tom pogledu situacija je dramatična a posljedice koje ćemo imati u bliskoj budućnosti bit će teške i nepopravljive.

PATRIA: Kulturne institucije BiH su tretirane od Sarajeva na isti način kako su pravljene paralelne kulturne i naučne institucije u RS-u i tzv. Herceg-Bosni. Država se smjestila na ovu bošnjačku trećinu. Mi smo se na to sveli. Ustav BiH je Vijeću ministara nalagao postojanje državnih institucija kulture dok se novim zakonima ne urede novi odnosi. Zašto makar Bošnjaci  u Vijeću ministara nisu branili Ustav i Zakon?

DURAKOVIĆ: Bošnjaci koji sada imaju takav utjecaj da odlučuju o vitalnim pitanjima i nacije i države naprosto nisu kompetentni, u većini; oni nažalost nemaju viziju jer sve kreiraju po mjeri partikularnih partijskih interesa i od jednih do drugih izbora. Upravo smo svjedoci da ta politička “elita” namjerava ići u dalju fragmentaciju Federacije, što znači da njih zanimaju nacionalni “feudi” a ne državne i državotvorne institucije. Prije nekoliko godina, navodim jedan primjer, ja sam se silno naprezao da se na nivou države registrira ISESCO (“islamski UNESCO“).

To je jedna moćna međunarodna organizacija (tijesno sarađuje i koordinira sa UNESCO-om) koja nudi grant-milione godišnje za projekte koje mi sami biramo. Njihov zahtjev bio je, prirodno, da se registriraju na nivou države. Tadašnji resorni ministar bio je upravo Bošnjak kome sam taj problem predstavljao nekoliko puta i uvijek uzalud. Onda sam pokušao zainteresirati Kanton Sarajevo, gdje je također bio Bošnjak resorni ministar – ali ni on nije pokazao zanimanje. Najzad sam (imao sam još jednog agilnog saradnika) “udario priču” ISESCO-u o Sarajevu kao “evropskom Jerusalimu” zato da bi napravili izuzetak – da sarađuju makar sa Sarajevom, pošto ISESCO sarađuje isključivo s državama, sa izuzetkom Jerusalima, ali su to vijećnici također odbili. Sve je propalo, odbacili smo milione koji su nam nuđeni kao grant sredstva za projekte koje sami biramo. To je naša politika, to su Vam “mudri” Bošnjaci u politici.

Ili drugi primjer. Moćna Aleksandrijska biblioteka u Egiptu pokazala je zainteresiranost da pomogne našoj Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci pa je sticajem okolnosti, zahvaljujući nekim mojim poznanstvima u arapskom svijetu, meni palo u dužnost da posredujem. Dva puta sam ostavljao poruke kod sekretarice direktoru naše Biblioteke, s napomenom o čemu želim razgovarati s njim, ali me nikada nije udostojio bilo kakvog odgovora.

PATRIA: Uništavanje državnosti išlo je paralelno sa uništavanjem kulturnih institucija i temeljnih institucija nauke. Ružno je tretirana i ANUBiH. I mi smo u Sarajevu prihvatali ponižavajući odnos prema toj državnoj instituciji kada je osnivana BANU. Gdje je danas ANUBIH a gdje BANU? 

DURAKOVIĆ: Da, odnos prema ANUBiH je dobar primjer. Koliko znam, ona još nije registrirana kao pravno lice na novu državu, ili kako se to već zove. Prije godinu dana, otprilike, lično sam s predsjednikom Akademije, akademikom Trifkovićem, bio kod aktualnog predsjednika Vijeća ministara i zamolili smo ga da Akademiji iz državnog budžeta daju makar hiljadu maraka jer nam je to potrebno radi statusa Akademije: da prođe kroz papire da ju je makar i tako priznala državna Vlada. Dobili smo sjajna obećanja. No, kada je objavljeno kome je Vijeće sve dalo pare, Akademija nije dobila ni marke, ali su istovremeno data grant sredstva tek osnovanoj hrvatskoj Akademiji u Mostaru (dakle, nije ni entitetska, barem zasad!). Premijer je Bošnjak i resorni ministar (civilni poslovi) je također Bošnjak. Da li je potreban dalji komentar?!

Smatram da BANU nije trebalo osnivati, jer nam valja brinuti o institucijama državnog značaja i interesa. To ide  naruku samo onim separatističkim etnocentričnim snagama kod druga dva naroda. To nije bošnjački ni državni interes.

PATRIA: Prošli septembar je tiho gurana ideja svebošnjačkog kongresa kao odgovor na referendume i radikalizaciju sa druge strane. Naši odgovori na fragmentaciju države su samoizolacija i podizanje što viših zidova oko svog atara. Kultura i umjetnost ne poznaju granice, a kod nas se čak i to pokušava podijeliti. Šta bi bio adekvatan strateški odgovor Sarajeva na sve ove podjele?

DURAKOVIĆ: Ne treba nam svebošnjački kongres: to bila samo prilika za dalje podjele, raskole. Bošnjački nacionalni program (mi ga i nemamo) vrlo je jednostavan, vjerujte mi. On se potpuno preklapa s bosanskim nacionalnim programom (u značenju državnosti). Evo kako glasi ta formula.

Bošnjaci apsolutno nemaju budućnost izvan okvira BiH, niti BiH ima budućnost bez Bošnjaka. (No, ponavljam: naši političari postali su sagovornici za fragmentaciju čak i Federacije, čime se Bošnjaci sabijaju u nacionalne rezervate; to je perspektiva palestinske Gazze). Dakle, Bošnjacima je nužan, sudbinski važan državni patriotizam. U vezi s tim, Bošnjaci moraju njegovati multikulturalni i multinacionalni karakter BiH, a to znači puno uvažavanje i ravnopravnost probosanski orijentiranih Srba, Hrvata i svih drugih. Umjesto da se ide u tom smjeru, Bošnjaci izgleda, pristaju na strategiju fragmentacije zemlje, a to su bili i ostali temeljni ciljevi ratnih agresija na ovu zemlju.

PATRIA: Imamo sjajne filmske reditelje, osvajače “oskara”, berlinskih “medvjeda”, venecijanskih “lavova”, imamo izvrsne književnike. Ali, kao da nemamo viziju kulture? Mi jednostavno ne znamo da promoviramo svoje kulturne i umjetničke vrijednosti. Ne sjećam se da je ovoj politici trebalo neko značajno autorsko ime, makar i za savjetničku poziciju. Neko će reći: Nemamo kompetentne ni u politici a ne u kulturnoj politici…

DURAKOVIĆ: Da, mi imamo sjajne pojedince u svim oblastima umjetnosti i kulture, pa i u nauci. Ali – to su podvizi pojedinaca, to su individualni napori koji, kao pravo čudo, nadilaze vlastito društvo, njegove mogućnosti i svijest, koji se javljaju kao ekscesi, kako dobro zapažate već svojim pitanjem. Međutim, ti pojedinci i njihovi sjajni rezultati su dio društva, zajednice, što znači da bi bilo prijeko potrebno, najprije, da ih društvo optimalno afirmira kao vrijednosti, a da ih potom, ili istovremeno, stimulira za dalje podvige. Rekao sam već da u politici koja ima moć naprosto ne postoje ljudi koji imaju dovoljno senzibiliteta za te vrijednosti. Nemaju viziju. Ako je nekome važnije kakvo komunalno preduzeće, uprkos tome što stalno proizvodi strašne gubitke, nego što je, recimo UNSA sa preko 30 članica, onda je riječ o odsustvu vizije, znanja, onda je to naprosto odbacivanje budućnosti.

PATRIA: Festivalizacija kulture se ispostavila kao masovna, ali vrlo skupa zabava. Jednom sam čuo kako to neki forsiraju jer se na taj način može jednostavno oprati najviše novca. Koji se onda vraća u politiku. Šta su oblasti kulture u kojima možemo praviti uspjehe. 

DURAKOVIĆ: Festivalizacije kulture – kako to dobro nazivate – može se shvatiti kao alibi za totalnu neefikasnost ili nebrigu za „bazičnu“ kulturu i umjetnost. Festivalizacija bi trebalo da dolazi – valjda je to prirodno – post festum: kao trijumf prethodno razvijene produkcije u svim oblastima, a  ne obrnuto. Ne bi želio povrijediti organizatore nekih festivala, ali moram ukazati na jedan paradoks. Mi imamo neke značajne festivale (istina je da nam Sarajevski filmski festival veoma koristi u međunarodnom imidžu zemlje), ali, koliko znam, naša Akademija scenskih umjetnosti (znam da je tako bilo donedavno) nema od čega platiti struju, nema prostorija, u užasnoj je zapuštenosti. To je paradoks. Čak i festivali su, koliko znam, rezultat uspješnih akcija pojedinaca mnogo više nego društva, a o pranju novca zaista ne znam ništa. Nisam upućen da bih mogao o tome govoriti.

SVI SE BAVIMO POLITIKOM, A ONA JE SVE GORA I GORA

PATRIA: Vi ste jedan od najuglednijih bh. prevodilaca. Koliko se danas ulaže u prevodilaštvo? Nama susjedne države Srbija i Hrvatska imaju moćno izdavaštvo i prevode strane autore, a onda proporcionalno nude svoje nacionalne književnike na prevođenje za evropsku književnost. Gdje smo mi u tim odnosima?  

DURAKOVIĆ: I tu smo u stanju zapuštenosti, nažalost. Ne funkcionira sistem, institucije. Ni Srbija nije bogata zemlja, ali je začuđujuća njihova produkcija, njihova ažurnost u praćenju svjetske produkcije i trendova. Odgovor na Vaše pitanje već sam ne neki način izrekao odgovorima na prethodna pitanja u vezi s Akademijom, institucijama kulture, ISESCO-om i td.  Naprosto, ne funkcionira sistem. Mi smo društvo „totalne politike“ u negativnom značenju: svi se bavimo politikom, a ona je sve gora i gora, donosi sve jadnije rezultate, jer nam oni koji je kreiraju nameću tu sudbinu jalove politike. Evo jednog primjera. Ono malo mladih ljudi na UNSA moraju po zakonu napredovati a to znači da moraju pisati knjige i objavljivati ih. Oni ne mogu objaviti knjige jer su obavezni da „izdavačima“ uz rukopis donesu i vlastiti novac za štampanje knjiga. To je strašno! Pa i ja sam se godinama „vucao“ po sudovima, po SIPA-i i td. jer su na jedan apsolutno bezočan način pokradena moja autorska prava.

SREBRENICA JE EPSKA TEMA ZA FILM

PATRIA: Nismo još snimili naš film o Srebrenici. Nemamo niti jednog ratnog filma, a rane nam još nisu zacijelile, samo u Sarajevu je iz rata izišlo preko 50 hiljada ranjenih. Ništa od toga nema u našoj umjetnosti osim par filmova koji se toga užasa samo dotiču uz nešto ratnih površnih priča. Zašto je to tako?

DURAKOVIĆ: Mislim da je napravljeno nekoliko izvrsnih filmova s tematikom iz ovoga posljednjeg rata. Neki od tih filmova su nas proslavili. Ali, Srebrenica je nešto posebno. To je epska tema. Ona je već uveliko zakoračila u mit. Da bi se takva tema zahvatila i obradila, potrebno je ipak vremena, neke vrste sazrijevanja... Nisam ekspert za film, ali mislim da je naše društvo još uvijek odveć turbulentno i nekontemplativno da bi moglo zahvatiti takvu temu. Koliko znam, u književnosti su je dobro zahvatili Džemaludin Latić i Isnam Taljić. To je tema koja će, sigurno je, biti obrađivana u budućnosti, decenijama. Pa, sjetite se holokausta: on je i danas svojevrsni rezervoar umjetničkih inspiracija...