Hapšenja u Orašju: Retorika iz Hrvatske samo produbljuje ratne rane iz ratova 92-95

PIŠE MUHAREM CERO /NAP

Stav službenog Zagreb o apsolutnoj neprihvatljivosti koncepta udruženog zločinačkog poduhvata prema Hrvatskoj, nažalost, jest još jedan pokušaj pritiska na međunarodno javno mnijenje i Haški sud.

Usput, saznasmo da je s tim ciljem Republika Hrvatska aktivirala i obavijestila „svoje saveznike u EU i NATO“.

Pitanje udruženih zločinačkih poduhvata i učešća Srbije i Hrvatske u njima jeste pitanje odgonetanje karaktera rata protiv BIH i u BiH, i ono je jedino i isključivo pitanje međunarodnog krivičnog prava, a ne političke kvalifikacije kako se to pokušava predstaviti svom javnom mnijenju, pa ga se stoga ima iščitavati i tumačiti samo kao još jedan pritisak na međunarodno pravo i vješt politički spin.

Nepravosnažne i pravosnažne presude su u procesu dokazivanja jasno potvrdile da su postojali principijelni istorijski sporazumi (dogovori) u ratu protiv BiH. (Karađorđevo, Grac i drugi) te da su oni operacionalizirani i koordinirano izvođeni u projetku udruženih zločinačkih poduhvata sa jasnim ciljem nestanka i podjele međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine.

Takvi udruženi zločinački poduhvati, projektovani sa tim i takvim ciljevima su podrazumijevali činjenje masovnih ratnih zločina protiv civila i čovječnosti.

Suđenje u pojedinačnim slučajevima kao što je slučaj Orašje jeste individualiziranje krivnje za izvršioce ovih djela u projektima zadanih političkih ciljeva strategijom udruženih zločinačkih poduhvata.

Refleksom straha od mogućih posljedica pravosnažnosti presuda o udruženim zločinačkim poduhvatima ne može se abolirati individualna krivnja pa stoga aktuelna hrvatska politika u Republici Hrvatskoj i BiH mora prihvatiti da preuranjena reakcija na mogući budući haški događaj može samo štetiti ukupnim odnosima pomirenja u regionu na njegovom putu prema euroatlantskim integracijama.

Burne rasprave u javnom prostoru Hrvatske neprimjerenom retorikom pozvanih i nepozvanih samo škode naporima pomirenja i istorijske pravde kao pretpostavkama  trajnog budućeg zajedničkog življenja na jedinstvenom prostoru.

Nažalost, retorika koja dolazi kao reakcija na ove procese ne da nudi garanciju uspjeha procesa pomirenja nego produbljuje nezaliječene rane iz ratova 1992-1995.

Plenkovićeva vlada opterećena manje više loše vođenim politikama Hrvata u Hrvatskoj i Hrvata u BiH, ne bi trebala nalijegati na koncept etnoteritorijalne federalizacije BiH kao zalog rješenja poništavanja posljedica udruženih zločinačkih poduhvata.

Svaki pa i trenutni hrvatsko-bošnjački politički dijalog kao polazište i presumpciju traganja za jednakopravnošću mora imati čistu namjeru postizanja učinaka poništavanja rezultata udruženih zločinačkih poduhvata u ratu protiv BiH.

Nije lako izvršiti korekciju kontinuiteta krivih politika koje su dolazile od 1991. godine sa prostora bosanskih susjeda pa stoga valja očekivati da se aktuelne politike distanciraju od tih kontinuiteta i međunarodno krivične haške fakte uobzire kao polazište novih politika.

Te nove politike, ukoliko postoji spremnost za njih, podrazumijevaju bitnu presonalnu i konceptualnu promjenu nosilaca u unutrašnjem političkom dijalogu u Bosni i Hercegovini.

Ovaj proces se mora događati pod paskom garanata dejtonskog mira u Bosni i Hercegovini.