Erol Avdović za NAP: Bosanski glasovi ne mogu utjecati na izborima za američkog predsjednika

Ugledni novinar i vanjskopolitički komentator Erol Avdović kaže u intervjuu za novinsku agenciju Patria da se niko ne usuđuje predvidjeti pobjednika na izborima u SAD-u, koji se održavaju danas, i u koje su uprte oči cijelog svijeta. Euforija je s pravom, ocjenjuju brojni analitičari, jer od buduće politike SAD-a uveliko će zavisiti i buduća svjetska politika.

- Utrka je doista tijesna i svodi se na anketnu razliku od nekoliko procenata u okviru tzv. moguće "statističke greške" – kaže Avdović

Kakva je atmosfera u SAD-u? Da li američki državljani s pažnjom prate izbore kako se to prati izvan zemlje?

Avdović: S obzirom da su ovo sedmi predsjednički izbori koje pratim od kako sam u Americi, mogu slobodno reći da je atmosfera uobičajena za ove događaje - mirna i, za sad bez nekih prijavljenih nemira. No, očigledno je da postoje velike tenzije i političke, gotovo ideološke razlike u shvatanju kakvu Ameriku žele Amerikanci za sebe i generaciju koja dolazi.

Utrka je doista tijesna i svodi se na anketnu razliku od nekoliko procenata u okviru tzv. moguće "statističke greške". Zbog toga se niko ne usuđuje da predvidi pobjednika. Ja bih rekao da će biti mnogo gubitnika, a među njima nažalost i jedan broj ekstremista, koji vjerovatno neće biti zadovoljni rezultatima glasanja, ali vjerovati je da će sve ostati pod kontrolom.

Američki predsjednički sistem je prilično komplikovan i to ne samo za evropske pojmove. Popularna većina glasova, makar ona bila minimalna bazira se na principu "pobjednik odnosi sve". To može pojačati tenzije, kao što se to dogodilo na Floridi - na izborima između George W. Busha i Al Gorea, 2000. godine. Tada je nakon više prebrojavanja i sudskog procesa koji je potrajao od početka novembra do sredine decembra te godine - sa samo 527 glasova u korist republikanaca odlučeno da svih 29 elektoralnih glasova ode u korist Busha. To je tada i odlučilo izbore, iako je Al Gore, kada su svi glasački listići prebrojani u svih 50 američkih saveznih država - imao preko 200.000 popularnih glasova više. Neki misle da bi se historija mogla ponoviti ove godine, ukoliko izborni rezulta bude neriješen - 269 prema 269 elektoralnih glasova.

Kakvo je raspoloženje među stanovnicima SAD-a koji su porijeklom sa prostora bivše Jugoslavije, da li većina njih podržava Klinton ili Trampa? Ima li Tramp podršku bosanskih Srba i Srbijanca u SAD-u onako kako ga podržavaju određene skupine iz BiH i Srbije?

Avdović: Nisam pristalica stereotipa, po kojima bi svi američki Srbi, kako se pisalo u medijima glasali za Trampa. U odsustvu vjerodostojnih anketa to je gotovo nemoguće objektivno procijeniti. Što se Bosanaca tiće, sve upućuje da oni više podržavaju Clintonovu.

Ujedno, nisam ni jedini koji je razočaran političkom pasivnošću ljudi iz naših krajeva u američkom izbornom procesu, posebno Bosanaca - koji su još uvijek, čini mi se više navijači nego glasači. Tako i na ovim, kako kažu "historijskim izborima" - nije jasno hoće li oni uopće glasati ili hoće li glasati u dovoljno velikom broju da bi njihov glas bio odlučujući u tzv "swing državama" (državama klackalicama).

Svojevremeno sam o tome pisao i mislim da je reporter čuvenog londonskog dnevika "Guardian", pišući o tome kako Bosanci, koji u Saint Lousu navodno ima oko 70.000 "mogu odlučiti ove izbore"(?!) - pogriješio.

Treba prvo saznati precizne brojke - koliko doista ima Bosanaca u saveznoj državi Missouri, kao i u drugim američkim gradovima gdje se paušalno barata sa velikim brojkama pa onda sve ostalo. A onda treba proučiti, dakle - objektivno anketirati - da li Bosanci uopće glasaju na predsjedničkim izborima, znajući recimo da je upravo Missouri "bastion" republikanaca. Bosanski su glasovi važni više u nekim lokalnim glasanjima za gradonačelnike, kongresmene i u senatorskim utrkama. Tu su pokazali veću snagu i brojnost.

Da li bi Trampova administracija zaista promijenila politiku prema BiH, i u kojem bi smjeru ta njegova politika mogla ići kada je riječ o zemljama jugoistočne Evrope?

Avdović: Duboko vjerujem da ne bi. Strateške odrednice američke vanjske politike prate i republikanci i demokrate, i to je onaj konsenzus oko koga ima razmimoilaženja, ali na kraju prevlada zajednički interes. Za očekivati je, naravno možda neke retoričke nijanse, ali nema govora da bi za SAD, recimo, u Srbiji partner mogao bio notorni Vojislav Šešelj.

Dayton bi također bio očuvan kao važan američki vanjskopolitički uspjeh, iako se vezuje za Clintonovu administraciju. Uostalom Daytonski sporazum je najveći američki diplomatski uspjeh poslije Camp Davida iz 1993. godine, kada su se po prvi puta u Americi rukovali Yasser Arafat i Itcak Rabin i otvorili jedno novo poglavlje, koje se nije realiziralo, a Dayton se još uvijek realizira.

Mislite li onda da ne treba očekivati da bi se pretjerano mijenjala i politika Hilari Klinton prema BiH u odnosu na politiku aktuelne američke administracije?

Avdović: Bila bi to u svakom slučaju politika kontinuiteta. Nisam siguran da bi Clintonova administracija broj dva - željela odmah mijenjati, pa ni smogla snage to učiniti - s daytonskim status quoom zbog niza okolnosti na međunarodnoj sceni i s nekim prioritetima, koji nisu komplementarni sa bosanskim pitanjem. Sasvim konkretno Sirija, Ukrajina, Rusija, potom Daleka Azija itd, su prioritetne odrednice.

Što se BiH tiče, Hillari Klinton je zagovornica evolutivnog pristupa, koji se oslanja na veći udio nevladinog sektora u mijenjanju stanja u BiH. Kao državna tajnica izrazila je vidnu potporu kojom se ohrabruju domaći vlasnici političkog procesa da ovladaju svojom sudbinom, uspostave vladavinu prava i ostvare zagovarane reforme. Tokom svojih posjeta BiH, kao što je to bilo i u oktobru 2010., kada je otvorila novu američku ambasadu i o svemu govorila sa lokalnim vlastodršcima, ali akcentirajući razgovor s predstavnicima mladih i NGO sektorom, na onom gradskom druženju u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Otuda, već dugo pišem kako su beskorisne medijske špekulacije o nekakvom "Daytonu 2" ili eventualnom imenovanju posebnog izlanika američke administracije za Balkan i BiH. Ništa od toga. Bosanci će se sami uz nastavak američke naklonosti tamo gdje je zaslužuju - morati izboriti za svoju bolju budućnost.