BiH 21 godinu od Dejtona: Dobro je, samo nek se ne puca!

Piše: Edina Latif

Gdje je Bosna i Hercegovina 21 godinu od parafiranja Dejtonskog sporazuma?

Da li je Bosna i Hercegovina krenula od tada putem razvoja, ekonomije, borbe protiv korupcije, stvaranju uvjeta za bolji život ili na sceni imamo evidentan nazadak?

Na dan kada se u manjem bh. entitetu Republici Srpskoj slavi neradno parafiranje Dejtonskog mirovnog sporazuma, a u Federaciji BiH obilježava radno, Ambasada Njemačke u BiH izdala je obavještenje zbog enormnih gužvi da se sada prave liste čekanja za termin intervjua.

Dvadeset i jednu godinu od prekida rata surova istina i realnost je da ljudi u sve većem broju, a nerijetko i čitave porodice odlaze iz ove zemlje u potrazi za sigurnim i bolje plaćenim poslom, dobrim obrazovanjem za svoju djecu, za sigurnijim ambijentom za življenje.

Ne traže hljeba preko pogače, već samo normalnu državu.

Ni to nam političari ne mogu pružiti. Ne zabrinjava ih posebno ni što svakoga dana nestaju ljudi iz ove zemlje.

Bosna i Hercegovina kao nikada u protekle dvije decenije nije udaljenija od onoga što se zove država, sistem, stabilna ekonomija, razvijena zemlja...

Na sceni su one retrogradne političke snage koje svakodnevno podgrijavaju nacionalizam, pozivaju se na rat, zveckaju oružjem. Među gladni narod bacaju kost...

Unutrašnje podjele nikada nisu bile ovoliko izražene i drže Bosnu i Hercegovinu svakodnevno na ivici nestabilnosti.

Mir je te 1995. godine bio prijeko potreban. Dejtonski sporazum zaustavio je krvoproliće. Ali nije riješio do kraja organizaciju države Bosne i Hercegovine.

Zato danas na sceni imamo sve glasnije zagovornike definitivne podjele ove zemlje na tri dijela, odnosno stvaranja državne zajednice u kojoj bi imali tri etnonacionalne teritorije i koja bi kao takva ušla u Evropsku uniju i postala članicom NATO Saveza.

Zato smo danas udaljeni od normalne države za čitavu svjetlosnu godinu.

Zato i danas se bh. političari nadmudruju da li je „slovo“ ili „duh“ Dejtona važniji.

Rečenica koja služi kada ironično prepričavamo nedaće koje su nas snašle „samo nek se ne puca“, kao da je kroz sve godine što ih potrošismo u iščekivanju boljeg sutra postala mantra našeg preživljavanja u ovoj zemlji.

Umjesto da nam mantra bude jačanje ekonomije, radna mjesta, gradnja autoputa, borba protiv korupcije, borba za sigurnije življenje... tješimo se time što ne puca!

Danas je gužva pred Ambasadom Njemačke. Sutra možda pred Ambasadom Švedske.

Šta treba da se dogodi pa da oni koji odlučuju o našim sudbinama i životima shvate da nam je sve gore i gore u ovoj zemlji nebitno o kojem se narodu radilo.

I da poruke iz Brisela da BiH napreduje na evropskom putu su samo isprazne riječi, jer na djelu se najbolje vidi kakav je taj famozni napredak.

A narod ko narod. Ishavješćen od ratnih strahota 90-tih koje im svako malo ožive političari svojim govorima i potezima, i sam horski sve glasnije ponavlja „samo nek se ne puca“, uz najnoviji dodatak „ima nafake i u Evropi za nas“.

Eto, tu je Bosna i Hercegovina danas 21 godinu od parafiranja Dejtonskog sporazuma.