Nacionalna politika za jednokratnu upotrebu

Piše: Sead Omeragić

„Ono što me naročito zabrinjava jeste stanje u našim džematima i zajednicama u RS. Naš narod je na proteklim izborima politički doveden u podređen položaj. Ovo nije trenutno pokazana slabost, već dugo zanemarivanje ozbiljne rasprave u našim politikama o tom dijelu naše zemlje i našeg naroda. Nikada nije ponuđeno sveobuhvatno rješenje, plan i program djelovanja na ekonomskom, socijalnom i kulturnom planu“, upozorio je reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović. Reis je apsolutno upravu. Zgrabiti vlast u Federaciji i dio u RS-u postao je jedini cilj navodne bošnjačke nacionalne strategije, koju predvodi SDA.

Pitanje je nažalost, sa koliko zakašnjenja dolaze reisu-l-ulemina upozorenja. Naši su politički stratezi zakasnili na sve vozove u budućnost. Državotvorna suština te strategije je odavno izgubljena. Povratak je postao prevaziđena priča te, bajagi, nacionalne politike. Nacionalne stranke ne primjećuju ni segregaciju ni diskriminaciju Bošnjaka u RS-u. Te stranke se prema Bošnjacima odnose gotovo kao Dragan Čović prema nestanku Hrvata u RS-u: federalno ležerno i sa poštovanjem prema lideru koji zagovara otcjepljenje etnički čistog prostora.

Jednako tako međunarodne humanitarne organizacije ne tretiraju ozbiljnije očitu diskriminaciju i segregaciju povratnika u RS. Ti ljudi su ostavljeni i prepušteni sami sebi: I nacionalno, i ekonomski, i socijalno i kulturno, a konstantno ih se sumnjiči i optužuje za nepostojeći terorizam.  

Srebrenica je primjer lošeg odnosa prema tragediji bošnjačkog naroda. Tamo se i ulagalo haotično i bez puno strategije. Većina novca od donacija je prepuštena na upravljanje lokalnim političkim moćnicima. Rezultati implementacije tih donacija su očajni. Zašto je ovoj vlasti bilo teško odvojiti novac od lokalne politike? Zašto je bilo teško imenovati sposobnog čovjeka, povjerenika za Srebrenicu, onoga ko će snositi svu odgovornost za eventualno nezakonito trošenje sredstava ili bilo kakve zloupotrebe? Moglo se to uraditi sa strateškim povratkom u sve gradove RS. 

Sve je to ho-ruk ulaganje protkano potpunim odumiranjem bošnjačke politike na prostoru Republike Srpske. Prava se politička mudrost morala vidjeti u RS-u. To nipošto nije mogla uraditi osrednja nacionalna politika kakvu već deceniju propovijeda SDA i nekoliko drugih nacionalnih partija.

Probosanska politika je jedina politika koja ima dugoročnog smisla. Ona srećom ne može zakasniti. Kako rekosmo SDA kao izraz nacionalne politike na pola Federacije je postala suvišna i gotovo nasmrt bolesna u svojoj srži. Ima smisla ako nam je cilj da taj prostor ogradimo kao svoj geto, da bude: “U svojoj stranci - na svojoj zemlji”.   

Politika o kojoj govori reisu-l-ulema Kavazović nije državu napravila ni na ovom većinski bošnjačkom federalnom prostoru. Taj je prostor mogao biti primjer funkcionalnosti pravne države i vladavine  kompetentnih. Ali, i tu smo ostali uskraćeni. “Vještina” strateškog tumaranja i bauljanja već dokazana na federalnom dijelu, samo se prelila u RS.

Ekonomska, socijalna, kulturna i svaka druga strategija mora biti građena na moralnim temeljima  i sa moralnim vrijednostima. Moralna odgovornost podrazumijeva postojanje neupitnog moralnog autoriteta. Na kakvim onda moralnim principima počiva bošnjačka politika prema RS-u?  

Pokazalo se da je dvije decenije nakon rata i užasnih zločina nad bošnjačkim narodom, potrebno  preispitivanje te politike povratka. Tamo gdje normalan svijet završava procese, mi krećemo od početka.