Privatizacija na nacionalnoj osnovi: Entitetske teritorije za Alajbegovu slamu

Piše Sead Omeragić

Početkom rata 1992. Bosna i Hercegovina se počela sistemski pljačkati. Čitave fabrike demontirane su i odvožene preko Drine, a neke tvornice iz istočne Bosne prebačene su u Crnu Goru. Nikada nije temeljito napravljen popis i analiza te pljačke. 

Odnos prema imovini građana ove države, koji su u bivšem sistemu bili vlasnici tih fabrika, bio je kao prema Alajbegovoj slami. Na gubitku su bile i nacije i pojedinci.  

Šta se događa evo dvije i po decenije kasnije? I dalje se bogatstvo ove države otima od strane susjednih država i to po principu: Ako su oni preko granice vlasnici naših vrijednosti onda će i država biti zajednička. U mirno doba vojnu osvajačku politiku zamijenile su bijedne i gubitničke ekonomske velikodržavne strategije. Te su velikonacionalne strategije uzimale na „izvol'te“ što su stigle.    

U isto vrijeme entitetski vladari dijelili su ovu državu, prijetili joj podjelama, stopirali dolazak neophodnih stranih investicija, a otvoreno, bez kriterija i u bescijenje nudili svoje vrijednosti sabraći sa druge strane granice. Ništa neobično za uski krug vlastodržaca, jer većina njih ima goleme nekretnine u susjednoj Srbiji i Hrvatskoj.

Kad se vlastite potrebe zadovolje i podudare sa velikim ciljevima, to bi trebala biti uspješna strategija. Tako je kupljen entitetski telekom operater. Telekom Srbije je uz pomoć Vlade Srbije, tada premijera Borisa Tadića, podigao skup komercijalni kredit  da bi se kupio Telekom Srpske. Novac od te prodaje je ubrzo proćerdan, brojni radnici kao višak otpušteni s posla i danas od te vrijednosti za domaće ljude nema ništa. U Srbiji se govori da je za oko 540 miliona eura kredita za kupovinu Telekoma Srpske vraćeno stalnim reprogramima više od 800 miliona eura. Tvrdi se cinično da je prije potrošen novac uplaćen na račune Vlade RS nego što su u Srbiji uspjeli vratili skupi kredit za koji su kupili telekomunikacijsku veliku Srbiju. 

Jednako tako je i sa telekomunikacijama kojima je željela u BiH ovladati Republika Hrvatska. 

Recimo da je u pitanju obično osvajanje tržišta u ime zarade. U Sarajevu je od državnih tvrtki iz Republike Hrvatske napravljen niz privatizacija i kupoprodaja. Te privatizacije od milja zovu dokapitalizacijama, jer nema zakona da državne firme susjedne države kupuju firme u vlasništvu druge države. 

Tako je za sitne novce, uglavnom na očiglednu prevaru, konzorcij Mol-Ina kupio Energopetrol, jedinog bh. državnog distributera nafte. Naravno, kao i sve kupovine firmi u Sarajevu i BiH, nije moglo proći bez domaćih vlastodržaca i prodanih duša, kod kojih su se kasnije otkrivale goleme sume novca. Energopetrol je samo primjer. Desetine državnih firmi u glavnom gradu su kupovane za marku, a vrata širom otvarana za bijedne privatne provizije. 

Kako firme, tako su se prodavala i prirodna bogatstva. U Republici Srpskoj se sve daje Srbiji. Kao nekada Telekom, tako se za tzv. veliku Srbiju namjeravaju prodati Željeznice Srpske. Ako nešto bude plaćeno u spašavanju entiteta od bankrota, bit će to svakako za neki novi kredit države Srbije. Naravno da bi se takve transakcije morale oboriti na Ustavnom sudu BiH. Kao i u slučaju novca od entitetskog telekoma, tako će još brže iscuriti i ove pare. 

Buško jezero gotovo tri desetljeća džaba daje vodu HE Orlovac u Hrvatskoj. 

I Srbija i Hrvatska već dugo su u finansijskoj buli. Ekonomisti kažu da će i jedni i drugi samo u ovoj godini morati vratiti rate od preko 6 milijardi eura. To je tri puta veća suma od ukupnog vanjskog duga Bosne i Hercegovine, koja je inače na evropskom dnu.

Mi smo u situaciji da smo susjedi sa dva grčka sindroma, koji ovdje prosipaju svoju ekonomsku strategiju za opšti i portpuni sunovrat.   

Kad se, za koju godinu, ovdje konačno ekonomski istresu gaće velike Srbije i velike Hrvatske, neće ostati kamen na kamenu. Tražiti entitete i „zapišavati“  svoju teritoriju je jedno. Sasvim drugo je razbacivati se vrijednostima koje znače mogućnost za pristojan i normalan život svojih građana. Šta će djeliteljima ove države teritorija bez resursa, tvornica i vlastitih vrijednih nacionalnih kompanija? 

Pitanje je na mjestu, ali se upitani, izgleda, ništa ne pitaju.