Obnova tužbe za genocid: Zašto se pravda ne vraća na mjesto zločina

Piše Sead Omeragić

Nakon najave da će se obnoviti tužba BiH protiv Srbije za genocid, sa svih strana dolaze prijetnje, zahtjevi i savjeti da se odustane. Onima koji ovu  zemlju osjećaju svojom domovinom, pritisak nikad nije prestajao. Ispoljavao se u najgorem obliku u višegodišnjim, gotovo svakodnevnim zahtjevima Milorada Dodika i Dragana Čovića da se ova država podijeli. Etnička čišćenja za te podjele završena su zločinima kojima se još sudi. Konačna pravda se  očekuje pred međunarodnim sudovima u nekoliko procesa. Pravno je neodrživo tražiti podjele ove države prije kraja ključnih procesa koji se vode pred Tribunalom u Hagu?

Ova država se strateški slabi  i razara da bi se spriječilo provođenje bilo kakve pravde nakon presuda internacionalnih sudova. Baš kao što je to do sada bio slučaj. Jer, sve evropske zemlje su donijele rezolucije o Srebrenici. I Evropski parlament je Rezoluciju prihvatio gotovo jedinstveno i proglasio 11. juli za Dan sjećanja na genocid u Srebrenici. Privatili su je parlament Kanade i kongres Sjedinjenih Američkih Država. 

Djelimično, površno i kalkulantski Rezoluciju je tretirala Skupština Srbije.

Jedini državni parlament koji nije prihvatio Rezoluciju o Srebrenici je ovaj u Bosni i Hercegovini.

Kada je nedavno pred UN-om trebala biti usvojena Rezolucija o  Srebrenici, vetom je to spriječila Rusija. U sve udžbenike za djecu svijeta trebala je biti upisana istina o genocidu u BiH. Nije prošlo zahvaljujući tome što je Rusija vetom spriječila pravdu. Premijer Srbije Vučić je pokazao zahvalnost za taj potez Rusije i potvrdio da je za to lobirao kod Rusa. Šta je ostalo kao dug za taj veto?

Obnova tužbe je prije par dana bojkotovana u Predsjedništvu BiH. Čović i Ivanić su odbili podržati obnovu tužbe. Ništa neobično, pravda za Srebrenicu je već bojkotovana u Parlamentu BiH.

Ako srpska i hrvatska strana negiraju presudu Svjetskog suda pravde, to treći narod gura u novi zahtjev za pravdom. Bošnjački političari nisu smjeli čekati deset punih godina da nešto preduzmu. Oni su na sebe preuzeli ozbiljnu odgovornost za ležeran odnos prema pravdi za žrtve.      

Sve je to moglo i moralo biti drugačije.

Ako odnosima unutar BiH nije moguće imati jedinstven stav na presudu Svjetskog suda pravde, onda pravde nema. Ustvari ima je svugdje u Evropi i širom planete u civliziranim i demokratskim državama svijeta. Samo ni istine ni pravde nema na mjestu zločina.  

Problem je daleko ozbiljniji i tiče se zajedničke sudbine, nas Bošnjaka, i naših komšija bosanskih Srba i bosanskih Hrvata. Propadanje ove države se događa zbog stalnog bojkota politika koje vrlo poslušno rade za susjedne režime. Vide li naše komšije da potpuno preuzimaju na sebe i tuđu krivicu? I da će potpuno preuzeti i posljedice međunarodnih presuda. 

Zato se dirigovano stvara nered unutar BiH, dijeli se, federalizira i decentralizira ova država, da bi se u budućnosti spriječile ili ublažile posljedice međunarodne pravde. To može samo ako se uništi ono državotvorno, koje ima pravo i mogućnost tražiti najobičniju, najprirodniju ljudsku pravdu za zločin genocida. Svi udari i rušenja države koje desetljećima vode ovakvi poput Dodika i Čovića nametnuti su izvana, da bi se spriječila konačna pravda za Bosnu i Hercegovinu i počela živjeti njena budućnost. 

Institucionalno negiranje genocida u Srebrenici je dokaz tragične suštine zahtjeva Evropskog parlamenta o potrebi federalizacije i decentralizacije ove države.

Prosto institucionalno negiranje genocida u Srebrenici je tragičan dokaz koliko je ova država bajagi unitarna. Najveći dokaz o tome koliko su stvarno ugrožena nacionalna prava onih koji tako jednostavno u institucijama ove države mogu spriječiti čak i međunarodnu pravdu.