Šta se iza brda valja: Ko krši vojni segment Dejtona

Ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov je tvrdio da RS ne ruši Dejtonski sporazum, nego da je problem druga strana. Reagirao je identično i sada na predaju tužbe BiH za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde. Da li je baš tako? Moglo bi se reći da Dejtonski sporazum upravo krši Lavrov i njegova Rusija kada poklanja moćno oružje Srbiji.

Šta znači poklon male flote migova 29, šta znače bukovi i krasnopolj, najmoderniji protivavionski sistemi i dalekometne rakete? Šta ako je ozbiljno kršenje vojnog dijela Dejtonskog mirnovnog sporazuma. To kršenje je postalo očiglednije kad je Bjelorusija, vojni saveznik Ruske Federacije, dodala nove migove 29, te brojno raketno naoružanje u vojne arsenale Srbije. Prema članovima 4 i 5 Vojnog dijela Dejtonskog sporazuma potrebne su kontrole regionalne ravnoteže u naoružavanju Srbije i Hrvatske.

U članu 1 Općih obaveza Vojnog dijela Dejtonskog sporazuma stoji da se „strane slažu da je... kontrola naoružanja od suštinskog značaja za stvaranje stabilnog mira u regionu. U tom cilju se strane slažu da je značajno ustanoviti nove oblike saradnje u oblasti bezbjednosti s ciljem da se izgrade javnost i povjerenje i postignu izabalansirani i stabilni nivoi odbrambenih snaga.“ I sve to se propisuje „da bi se izbjegla trka u naoružanju.“ Vojni dio ugovora potpisale su Srbija, Hrvatska te Federacija i RS u BiH. Postoje precizno određeni procenti naoružanja koje mogu imati određene države, da bi se očuvala stabilnost regiona. Hrvatska je u NATO-u koji je garant vojnog segmeta Dejtona. Pitanje je ima li redovne i precizne kontrole u naoružavanju Srbije?

Javnost bi trebala biti obaviještena o tome. Ko danas ima podatke o stvarnim a ne medijskim količinama naoružanja koje je ruski blok navukao i navlači u Srbiju? Prije nego što je počela medijska kampanja o nabavci ruskog oružja u srpskim medijima, po običaju, prvi su se javili hrvatski mediji, pišući o nabavci raketa koje mogu dosegnuti Beograd. Pokrenute su polemike i sve je dobijalo obrise potpune konstrukcije i dogovorenog podizanja tenzija. Možda bi nam neko mogao objasniti ovaj paradoks: Može li Hrvatska kao članica NATO-a stvarati tenzije protiv druge države i djelovati samovoljno u razmjenama navodnih prijetnji? U Sarajevu se dobro sjećaju odane i iskrene ratne saradnje Tuđmana i Miloševića na račun Bosne i Hercegovine.

Danas se ovdje kao tradicionalni dogovori tretiraju provokacije poput marša crnokošuljaša u Zagrebu, ustaški natpisi u Jasenovcu, ona „srpska porodična stabla“ u Vukovaru itd. Mnogi smatraju da se tenzije podižu da bi se bratskoj Srbiji dao alibi za što bolje odnose sa Rusijom.

Kakvi su motivi ovih napetosti između Hrvatske i Srbije kad svaka njihova svađa završi tvrdnjama lidera tih država da je stanje u BiH loše i da u BiH može biti sukoba. Zašto se njihove međusobne prijetnje uredno dislociraju u Bosnu i Hercegovinu? Zašto ako su Dodik i Čović u odanim zagrljajima i nisu jedino u neke stražnje dijelove razmjenjivali svoje poljupce. Ima li balansa naoružanja u BIH? U Banja Luci su uočene rakete srednjeg dometa. Fotografije su prikazane u medijima. U jednoj emisiji banjalučke televizije huškački vojni analitičar Miroslav Lazanski je potvrdio da je RS u posjedu takvih 28 raketa.

Jesu li NATO ili OSCE reagirali zbog ovog oružja? Možda je reakcija i bilo ali su one od javnosti ostale skrivene. Dakle, evidentno je da nema javnih reakcija na vojno kršenje Dejtonskog sporazuma. Migovi 29. su moćna oprema i za NATO standarde. Jednako tako i rakete dugog dometa buk i krasnopolj. Srbija tu opremu nije kupila od Ruske Federacije i Bjelorusije. Sve je dobila besplatno i to je ozbiljan problem. Ako nije platila, šta je Srbija ostala dužna tom vojnom bloku? Imamo iskustvo nekakvog suludog pokušaja državnog udara u Crnoj Gori. Međunarodni zvaničnici izvan i u BiH se, nažalost, ležerno odnose prema ovim problemima. Identičan odnos imaju i prema suštinski pravnom pitanju podnošenja tužbe BiH za genocid protiv Srbije.

Predajom ovog zahtjeva Sarajevo nije prekršilo Ustav niti procedure, nego se djelovalo zakonito. Pored poštovanja procedura ta revizija ima i neke moralne dimenzije koje bi se trebale poštovati. Neki međunarodni predstavnici se isključivo bave političkim odnosima, iza kojih redovno dolaze pritisci za stvaranje problema ovoj državi. Dodikovo i Ivanićevo postrojavanje jedinica u Banja Luci 9. januara bilo je formalnost u odnosu na ovaj sumnjiv odnos prema evidentnom kršenju vojnog dijela Dejtonskog sporazma. Javnost je možda riječ koja se najčešće spominje u tekstu Dejtonskog mirovnog sporazuma. Mi danas stojimo u neznanju i pred zidom tajni. Šta se iza brda valja?

Piše: Sead Omeragić