Imamo li novu medijsku strategiju: Javno servisiranje države

Piše: Sead Omeragić

Šta se događa sa političkim liderima i njihovim pojavljivanjima u javnosti? Štošta u njihovoj politici u minijaturi predstavlja odnos i prema državi. Danas u BiH imamo haotično stanje u informiranju građana. Nema korektnog odnosa prema medijima i javnosti što bi vodilo prema društvu u kojem vlada atmosfera koja potiče rješenja i pokreće stvari nabolje. I dalje se gura stranačka i nacionalna podobnost, a zapostavlja profesionalizam. Državnika je sve više, a države sve manje.

Nikada od rata naovamo u ovoj državi nije uspostavljen medijski sistem, niti se reafirmirala ozbiljna i konstruktivna javnost. Kako imamo tri nacionalne politike, tako su nam podijeljeni i medijski prostori. I ono malo zajedničkog i državotvornog čuvalo se u javnim servisima i nezavisnim medijima.

U mnogim činjenicama je vidljivo da politički lideri preskaču javne televizijske emitere. Nedavno smo imali priliku vidjeti dobar primjer kada je Bakir Izetbegović dao intervju portalu jedne bivše sedmične novine oko ključnog pitanja revizije tužbe i sadržaja pisama iz Međunarodnog suda pravde. Zašto taj intervju Izetbegović nije dao jednom od dva televizijska javna servisa? Ipak su ti servisi daleko dostupniji od bilo kojeg portala. Izetbegovićev intervju nije bio sporan za javne servise, jer su se oko pitanja podnošenja revizije tužbe u Hagu već dovoljno nagovorili i Ivanić i Čović.

Je li intervju portalu bio Izetbegovićev izbor? Tu se pojavljuje jedino logično pitanje: Zašto su javni servisi svjesno bačeni u krizu? Da li je ovo preskakanje javnih servisa od političara konačni pokazatelj neke ozbiljnije strategije i drugačijeg odnosa politike prema medijima?

Zna se šta rade medijski u RS, gdje nema Bošnjaka ni za osoliti. Zna se i šta želi Čović. Nema sumnje da tačku na podjele ove zemlje mogu staviti samo Bošnjaci. Da li je izbjegavanje javnih servisa prihvatanje koncepta podjele i otvaranje vrata novom hrvatskom kanalu? Potpredsjednik SDA Šefik Džaferović je to nedavno izričito odbio, tvrdeći da je i previše bilo podjela u ovoj zemlji. Ako su protiv medijskih podjela u Federaciji, čemu vodi jednako poguban odnos i prema državnom emiteru – BHT-u?

Političari bi morali znati da država pokazuje uređenost i snagu i uz pomoć medija. Čak i više kad su ti mediji opozicioni i kad konstruktivno reguliraju javnost. Politika koja pravi medijsku selekciju, podilazi podjelama. Podobnost je stranačka, politička, nacionalna i u završnici medijska kategorija. Od podobnosti počinje i u podobnosti završava svaka vrsta korupcije.

Odnos prema javnim RTV servisima je već dugo maćehinski dok su se u isto vrijeme ogromne pare ulagale u nove printane medijske projekte. U tim se projektima nije previše znalo ni o porijeklu novca ni motivima investicije. Jedan printani medij je u međuvremenu propao i dobio neke jeftinije kompjuterske forme. Na drugoj strani javni servisi i zaposleni u njima i dalje jedva preživljavaju. Stranke se već dugo reformišu tako što privatiziraju odnose unutar sebe i od običnih političkih organizacija postaju neka vrsta organizacija udruženog interesa. Njihovi interesi su se artikulirali i usmjerili prema privatnim medijima koji će služiti stranačkim izbornim kampanjama i njihovom izboru i održanju u vlasti. Tu baš i ne trebaju nikakvi državni javni servisi niti medijski profesionalizam.