Referendum u Republici Turskoj 2017: Nova turska predsjednička republika

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES je pripremio analizu pred skorašnjim referendumom u Republici Turskoj, koji će se održati 16. aprila 2017.godine. Iz opsežne analize »Referendum u Republici  Turskoj 2017:Nova turska predsjednička republika« objavljujemo najvažnije i najzanimljivije dijelove. 

Krajem januara 2017.godine je Velika narodna skupština Republike Turske u drugom čitanju donijela  nacrt ustavnih promjena. Turski birači će odlučivati  na referendumu o 18 spornih amandmana u turskom ustavu. Referendum je obavezan, jer predlagatelj Stranka pravde i razvoja (AKP) nije osigurala dvije trećine glasova članova parlamenta (367/550).

Konzervativna vladajuća stranka pravičnosti in razvoja (AKP) (317/550) je uz podršku nacionalističke stranke MHP (40/550) osigurala samo 339 glasova za donošenje nacrta zakona o ustavnim promjenama i pošto nije sakupila potrebnog broja glasova zastupnika tj. 2/3, potrebno je sprovesti referendum o ustavnim promjenama. Turska izborna komisija je odredila 16. april 2017.godine za dan održavanja referenduma.

Turska republika je imala od svog osnivanja 1923.godine šest referenduma (godine 1961, 1982, 1987, 1988, 2007 i 2010) o ustavu ili o ustavnim promjenama. Referendum održan 2007.godine bio je važan, jer su birači na njemu odlučivali o neposrednom izboru  predsjednika republike.

Godine 2010 se čak 58% birača odlučilo za promjene, koje su turski ustav uskladile sa zahtijevanim promjenama EU, da bi tako olakšali proces pristupanja te države EU.

Sedmi referendum po redu, koji će biti održan 16. aprila 2017.godine, je isto tako historijski za budućnost Turske, koja će poslije referenduma imati samo dva puta odnosno mogućnosti.

Jedna mogućnost je, da će Republika Turska postati snažna i stabilna država, u kojoj je predsjednik republike istovremeno i predsjednik vlade, slično kao u SAD. Druga mogućnost je, da će to biti početak procesa slabljenja države i mogućnosti, da turska vojska već četvrti put izvrši državni prevrat i Tursku povede iz demokratski i ekonomski uspješne države u vojnu diktaturu i ekonomsku propast, i to u vrlo osjetljivom vremenu, kada je izborno tijelo snažno polarizirano na one koji podržavaju referendum (konzervativci, nacionalisti) i protivnike (sekularisti, ljevičari, manjine i sama turska vojska, koja sa nepovjerenjem gleda na svaki pokušaj uplitanja u temelje Atatürkovog naslijeđa). Na vanjskoj političkoj sceni Turska ima najslabije odnose u svom neposrednom susjedstvu (Irak, Iran, Sirija, Armenija i Grčka), u regiji (Rusija) i sa EU.

Odnosi Turske sa Rusijom se usprkos pokušajima predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, da sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom izgladi nesporazume u poglede Sirije, nisu se posebno poboljšali. Odnosi sa SAD dolaskom predsjednika Donalda Trumpa nisu ništa bolji nego u vrijeme Obamine administracije.

U toj kompleksnoj situaciji na međunarodnoj sceni Turska želi sa referendumom urediti unutrašnje odnose u državi. U poređenju sa svojim susjedima Turska ima veliku vojnu, ekonomsku i političku moć, zbog čega je važan element u regionalnoj  ravnoteži snaga. To je se vidjelo prilikom upravljanja sa krizama u susjedstvu (Irak, Sirija, pokret Hamas …). Turska zbog velikih kapaciteta i suficita moći nije imala mogućnosti, da bi se infiltrirala izvan granica države, sve od osnivanja republike 1923.godine.

Evropa ograničila turski uticaj na Balkan, Kavkaz i srednju Aziju

Poslije raspada Sovjetskog saveza i na kraju hladnog rata, Evropa je ograničila turski prodor prema Balkanu, posebno u Bugarskoj, tako da je Turska izgubila patronat nad Turcima koji žive u toj državi. Isto je učinila Rusija ograničavanjem uticaja Turske na Kavkazu i u srednjoj Aziji, gdje živi moćna turska i muslimanska manjina. Tako je zatvaranjem svojih sjevernih i zapadnih granica Turska pronašla mogućnost za prodor prema jugu i tzv. arapskim proljećem željela oživjeti historijske veze sa tom regijom. Pokušala je sa Tunisom, Egiptom, Libijom i Sirijom. Poseban naglasak je bio na južnoj susjedi Siriji zbog blizine i tamo živućih Turkmena. Turska je za trenutak bila u središtu međunarodne i regionalne pozornosti sa mogućnošću, da ima vodeću ulogu u cijeloj regiji. Sa kolapsom arapskog proljeća i promjenama odnosa snaga u Siriji zbog neposredne ruske intervencije, na kraju je postala Turska veliki gubitnik zahvaljujući neiskrenom odnosu Zapada i NATO-a. Američko-ruski dogovor u vezi Sirije je, usprkos snažnom protivljenju Turske doveo do odluke za saradnjom sa sirijsko-kurdskom strankom  YPG, koja je produžena ruka separatističke PKK (koja vodi borbu protiv Turske već od  1984.godine).

Referendum usprkos protivljenju CHP

U unutarnje političnom smislu je važan naglasak, da će referendum biti održan usprkos velikom protivljenju najveće opozicijske republikanske stranke CHP, koja smatra, da prijedlog promjene ustava daje velike ovlasti predsjedniku. I to bi prema njihovom mišljenju (CHP) bilo posljedično uspostavljanje diktature.

Prema istraživanjima javnog mnijenja referendum će podržati oko 60% birača. Na referendumu pravo sudjelovanja ima 55.336.960 birača unutar Turske na 164.000 biračka mjesta i 2.092.389 živućih Turaka u inostranstvu na 119 diplomatskih predstavništava i na 32 granična prijelaza.

Ideja referenduma nije nova u posljednje dvije decenije, niti je Erdoğan prvi predsjednik, koji je zagovarao ustavne promjene. Na početku 90-ih godina je to pokušao predsjednikTurgut Özal. Zvanično je ta ideja postala cilj turske vlade sve od vrha EU u Helsinkiju, kada je Turska formalno kandidirala za članstvo u EU. Ustavne reforme u vezi ograničavanja uloge vojske i reforme sudstva su počele u vrijeme koalicijske vlade Bülenta Ecevita u periodu 1999-2002.

Turski birači imaju mnogo razloga, da zaokruže DA na tom referendumu.

Svjesni su, da je dosadašnji ustav napisan 1982.godine za vrijeme vojne hunte i dvije godine po izvedenom vojnom prevratu. Predsjednički sistem će okončati period političke nestabilnosti i slabih koalicijskih vlada, koje su imale tijesnu većinu u parlamentu i nisu mogle odlučivati o važnim odlukama, koje se tiču države.  

Stranka AKP je ojačala svoju bazu među turskim nacionalistima, kada je pridobila MHP na svoju stranu za podršku u pogledu ustavnih promjena. U historiji Turske je poznato, da se republikanci njihaju između centra i desnice. Tipičan republikanski birač je sekularan, a istovremeno nacionalistički te si želi jaku državu sa jakim vođom, sličnim kao što je bio Mustafa Kemal Atatürk.

Rezultati stranke AKP u političkom i ekonomskom razvoju Turske su vidljivi. Privredna rast, rast GDP, smanjivanje siromaštva i nezaposlenosti, smanjivanje inflacije i vanjskog duga, sve su to razlozi, zbog kojih će birači glasati za ustavne promjene.

Rat riječima između EU i Turske u vezi sudjelovanja turskih političara na mitinzima turske dijaspore u Zapadnoj Evropi je dio izborne referendumske strategije AKP. Glasovi Turaka, koji žive u Evropi, predstavljaju samo 6% izbornog tijela. Ti glasovi nisu važni u tolikoj mjeri i ne utiču na konačni rezultat.  

Nizozemska i Njemačka pomažu Erdoganu

Sa ratom riječima je EU mobilizirala glasove turskih nacionalista i ostalih razočaranih državljana Turske, koja već decenijama čeka na članstvo u EU, da daju svoj bianco glas Erdoğanu i njegovoj politici. EU, posebno Nizozemska i Njemačka, su same sebi dale autogol u korist Erdoğana. Dok Francuska nije nasjela i dozvolila je sudjelovanje turskih političara na izbornim referendumskim skupovima (u Francuskoj živi 611.000 Turaka). Analitičari su mišljenja, da će Erdoğan pridobiti najmanje dodatnih 10% glasova zbog tog rata riječima.

Analitičari su mišljenja, da će se poslije referenduma  normalizirali odnosi Turske i Zapada. EU je potrebna Turska i Turskoj je potrebna EU.

Izbori su kao velika pijaca, na kojoj se nađe i ono što mobilizira mase. Turski političari su svjesni, da ne mogu izgraditi vanjske i obrambene politike na konfrontaciji i pozivanjem na neprijateljstvo Evrope prema islamu.

Evropska unija mora biti svjesna, da sa populističkim izjavama protiv Turske ne doprinosi umirivanju situacije ne samo sa Turskom nego i sa islamskim svijetom. 

Međunarodni institut IFIMES smatra, da će rezultat referenduma predstavljati prekretnicu u savremenoj turskoj državi i utvrditi put u novu tursku predsjedničku republiku. Predsjednička turska republika će dodatno promijeniti odnose snaga na turskoj unutarnjopolitičkoj, regionalnoj i međunarodnoj  sceni.