Piše: Haris Ljevo
FK Željezničar, bez sumnje, spada trenutno među najveće brendove bh. sporta. Imao je tim s Grbavice u prošlosti velikih momenata i sjajnih rezultata kojih se navijači s oduševljenjem sjećaju, ali odavno Željo nije izgledao ozbiljnije kao klub.
Ljudi često ne raspoznaju razliku između jakog kluba i tima.
Tim čine igrači i trener i vrlo česta pojava je u svijetu da neki tim ostvari sajne rezultate, a da već nakon dva ili tri mjeseca nastaje veliko rasulo. Treneri dobijaju otkaze, igrači jedva čekaju da napuste brod koji tone... Takve stvari se dešavaju u nesređenim klubovima gdje se ne zna ko pije, a ko plaća.
Klub je nešto drugo. Klub pored igrača i trenera čine navijači, sponzori, rukovodstvo i mnogi drugi faktori. To se postiže isključivo stvaranjem atmosfere u kojoj se ljudi osjećaju pozitivno i kada se dođe u situaciju da ljudi osjećaju želju da budu dio tog kluba.
Ozbiljan klub može također doći u rezultatsku krizu, ali ne može nakon dva ili tri vezana poraza doći do potpunog raspada sistema. Željezničar polako izrasta u jedan takav kolektiv koji neokrznut može izaći iz svake rezultatske krize.
Uprava kluba na čelu sa direktorom Mirsadom Šiljkom za vrlo kratko vrijeme uspjela je stvoriti jednu pozitivnu priču u koju je uključen veliki broj ljudi, od kojih mnogi čak i ne navijaju za taj klub.
Najbolje primjere za potvrdu ove tvrdnje možemo naći u akciji za izgradnju stadiona Grbavica mnogih poznatih ličnosti, fudbalera koji nikada nisu igrali za Želju, drugih klubova, zatim gradova iz regiona poput Novog Sada i Osijeka i mnogih drugih...Brojni navijači FK Sarajevo najvećeg rivala FK Željezničar čestitaju na uspjehu kluba.
Vjerovatno ni najveći optimisti u upravi Željezničara nisu vjerovali da se izgradnja istočne tribine može završiti u tako kratkom vremenskom periodu.
Ako znamo kolika je stopa nezaposlenosti u državi, da ljudi svakodnevno napuštaju zemlju u potrazi za boljim životom, da vlast svako malo postavlja kamene temeljce za izgradnju puteva i drugih objekata koji se nikad ne izgrade, završetak istočne tribine u rekordnom roku novcem navijača, od kojih su mnogi nezaposleni ili slabo plaćeni, djeluje zaista nestvarno.
Željezničar je došao u situaciju da umjesto 500 predviđenih proda 700 desetogodišnjih ulaznica od nešto više od 900 koliko je u opticaju, a to je moguće samo u zdravom kolektivu. To su navijači prepoznali i zato im nije žao cijelu jednu teškom mukom zarađenu platu dati kako bi bili dio jedne sjajne priče koja će se prepričavati budućim generacijama.
Većina naših klubova preživljava od prodaje najboljih igrača nauštrb rezultata. Željezničar je došao u situaciju da može odbiti odlične finansijske ponude iz inostranstva za svog najboljeg strijelca Ivana Lendrića i da ne žuri s njegovom prodajom.
Skoro da nema dana, a da iz kluba s Grbavice ne dođe vijest o potpisivanju sponzorskog ugovora s nekom firmom, a, prema najavama ljudi iz kluba, Željezničar bi uskoro nakon dugo godina mogao dobiti i generalnog sponzora čije ime bi igrači trebali nositi na dresovima. Sve se to dešava iz samo jednog razloga, jer su brojni sponzori osjetili da im je ekonomski vrlo poželjno biti dio te Plave priče.
Nadajmo se da Željezničar neće biti jedini ovakav primjer u BiH, te da će i drugi sportski klubovi vrlo brzo početi pratiti Željin razvoj.