Krug 99: Malu ulicu tražimo za pjesnika Sarajeva Izeta Sarajlića

Na današnji dan prije 15 godina umro je pjesnik Izet Sarajlić. Tim povodom delegacija Kruga 99, čiji je bio jedan od osnivača, položila je cvijeće na groblju „Lav“ u Sarajevu i sjetila se djela i vremena koji su obilježili njegov život.
O pjesnicima će pjesnici suditi! Najčešće, neumoljivo. O poeziji pak, najprije vrijeme koje pravi selekciju, onaj duh na proputovanju koji objedinjuje i prošlost i budućnost,  i koji uzima iz pjesničke kreacije po sopstvenim, nedokučivim kriterijima. 

Izet Sarajlić pisao je iz vremena i za vrijeme u kojem je živio, poeziju zbog čitalaca, onih kojima je bio oslonac u potrazi sa svrhom i smislom postojanja, utemeljenja vlastite egzistencije. I brušenju lijepih duša sposobnih da bez ustezanja u drugome pronalaze dobro. I ljepotu. Ljubav, dakle, za čovjeka i brigu za čovječanstvo. O njegovoj poeziji izrijek su već dali, a daju i danas,  čitaoci, oni kojima su njegovi stihovii bili inspiracija da u vlastitim životnim snovima pronalaze bolji dio sebe.

Da, zaista romantičarski, sudeći iz ovovremene civilizacije grubog cinizma i okrutnog traganja za onim lošim u drugima, ogoljene instumentalizacije i opsjednutosti pukim interesom kao mjerilom sveukupnih odnosa među ljudima.
Vilsonovo bi ostalo puko šetalište, poput mnogih, bez Izetovog osluškivanja šetača. I njihovog govora u prolazu, bez riječi pogotovo, govora njihovih najintimnijih emocija i nedokučivih tajni. Generacije su šetača recitujući Pjesnika učinile ga neprolaznim. Posljednji evropski pjesnik ljubavi, kako su ga cijenili italijanski kritičari i grad Salerno, u kojem je trebao biti proglašen počasnim građaninom.
Sarajlićeva sraslost sa antifašizmom, čak i u vremenu kada je izgledalo da se jedan fašizam može pobjediti onim drugim, bio je putokaz za očuvanje normalnosti. Onog zdravog razuma, one kuražnosti i uvjerenja da se fašizam može pobjediti samo svojim antipodom. Svako relativiziranje, stavljanje u istu ravan fašizma i antifašizma, znak je za pobunu, za otpor, za glasnost koju je Izet do posljednjih trenutaka svoga života, čak i hinjeno, sa ponosom činio.  Zbog onih koji bi bez onog i ovog rata „sada bili očevi, a sada ih više nema“.

Malu ulicu u Sarajevu tražimo, i tražili smo za Izeta Kiku Sarajlića, običnu, svakodnevnu, kojom se, neopažen od svijeta, može prošetati i poslije smrti. I da  u ulici sa njegovim imenom, nikada nikog, ne zadesi nesreća. Najprevođeniji exjugoslovenski i bosansko hercegovački Pjesnik, otišao je ovjenčan brojnim domaćim i međunarodnim nagradama. I još uvijek je bez ulice, u gradu u kojem nije uvijek bio najsrećniji, „ali u kojem je sve moje, i u kojem uvijek mogu naći barem nekog od vas koje volim“.

Otišao je prije petnaest godina Pjesnik Sarajeva u tajnovitost vremena i bezvremenost poezije.