Privredni slom po modelu SDA: Kriminalna privatizacija i životarenje u prosječnosti

SDA je politička stranka koja je u vlasti od 1990. godine. Nakon rata se očekivao napredak na svakom polju, bolji život ljudi i rast zapošljavanja. Ali, sve što se događalo ličilo je na hod puža u bolju budućnost.

Sa SDA-om na čelu bošnjački narod je gubio bitke na svim poljima. Katastrofalna privatizacija, totalno privredno propadanje i najveća armija nezasposlenih u Evropi. Sve veći dugovi. Propast obrazovanja, od osnovnog do fakultetskog. Nedostatak kulturne strategije više od tri desetljeća nakon rata. Pad na svim poljima, od pravosuđa do  kadrovskog sloma izvršne vlasti u brojnim resorima.

Dvadeset godina SDA globalno pristaje na ministarstva u kojima nema ni stoti dio budžetskog novca koji za sebe redovno grabi HDZ. Posebna priča je korupcija unutar same stranke, bolesno bavljenje sobom i svojim privatnim interesima, umjesto razvojem društva i stvaranjem ambijenta za bolji život svih ljudi.  

Ovo je prvi dio feljtona u kojem se analizira pogubna vlast nacionalne partije u Bošnjaka, a koji objavljuje bh. novinska agencija Patria.

Od kraja rata naovamo SDA nije bila u vlasti samo dvije godine, u vrijeme kratke vladavine Alijanse za promjene. Dakle, ovo što danas imamo je punih dvadeset godina vlasti SDA.

Recimo da oni nisu ništa mogli uraditi na nivou BiH, ali hajde da pogledamo stanje na prostoru gdje su oni neprikosnoveno upravljali ova dva desetljeća.

Čak i na prostoru četiri kantona gdje je vlast bila u njihovim rukama. U Sarajevskom, Tuzlanskom, Zeničko-dobojskom i Unsko-sanskom živi više od milion i 600 hiljada stanovnika sa gotovo osamdeset posto Bošnjaka. Praktično su dijelili vlast u dva kantona Srednjobosanskom i HNK-u sa pola miliona stanovnika. Dakle, imali su izuzetnu snagu u vlasti Federacije sa kantonima u kojima je 90 posto stanovnštva entiteta. Ništa SDA nije sprječavalo da napravi stanje normalnog života i privrednog i svakog drugog oporavka.

Ali, umjesto toga, stvari su krenule u suprotnom pravcu. Nakon prvih uspješnih godina oporavka, BDP je rastao i do 27 posto, što je bilo i logično u razrušenoj državi. Četiri godine kasnije počeo je pad.

Privatizacija je urađena katastrofalno. Certifikati koje su dobili borci su postali bezvrijedni, pa su se prodavali pet do deset procenata od njihove nominalne vrijednosti. Otvorena je prilika da se mešetarenjem unutar ekonomskih i društvenih anomalija uzima novac. Sirotinja je još više i brže siromašila, a bogati se još brže bogatili. Društvo se vidljivo raslojavalo.

Umjesto da se otvaraju proizvodna radna mjesta, da se jača poljoprivreda, da jačaju stari giganti poput Energoinvesta, UNIS-a, UPI-ja koji su imali svoju davnu poziciju na tržištima trećih zemalja, sve je kaskalo u mjestu. Za SDA je bilo neobično da ne uspostavlja odnose ni prema islamskim državama, gdje je Bosna i Hercegovina uživala novi veliki ugled.

Dakle, primitivnom privatizacijom su izuzetno vrijedne firme date u ruke običnim mešetarima, nesposobnim da vode ni društvo jednog lica. Rezultat toga je katastrofa u državi. Čak i kada su se firme urušavale pred očima javnosti i radnika, čak i kada se istovremeno jasno vidjelo kuda ide taj suludi koncept, SDA nije reagirala nego je pustila da se višegodišnji proces urušavanja i propadanja svih preostalih vrijednosti okonča.

Posebna su priča privatizacijske pljačke. Uzmimo primjere tuzlanskih firmi Dite, Polihema, Guminga, Aide... Tuzla danas ima najveću stopu nezaposlenosti od 105 hiljada ljudi na zavodu za zapošljavanje. Tvornicu deterdženata Ditu su vratili u život najuporniji radnici i uvijek patriotski raspoloženi građani BiH, koji su počeli masovnu kupovinu ovih proizvoda. 

U Sarajevu je sahranjeno nekoliko svjetski moćnih giganata. Prije svih Energoinvest, koji je čisti godišnji profit nekoliko godina uoči rata imao u iznosu od oko 600 miliona dolara. U to vrijeme dolar je iznosio od 2,9 do 3,3 njemačke marke. UNIS je bio jedna od vodećih firmi u bivšoj Jugoslaviji, koja je proizvodila i pružala usluge, od automobila i dijelova za motorna vozila, metalske i hemijske industrije, mašinogradnje i industrije alata, namjenske industrije, telekomunikacije, elektronika, te hotelijerstva, ugostiteljstva i turizma. „Energopetrol“, kao najveći distributer goriva je sramno prodat, tako što je više novca dato kupcima INA-Molu, nego što je naplaćeno za prodaju firme.

U Sarajevu su zbrisani fabrika slatkiša, pa moćne firme Famos i Pretis. Istina, rat je bio problem, uništavanje, razaranje i pljačka su bili ogromni, ali se moglo nešto sačuvati i napraviti da je bilo čiste volje i upornosti. Moglo se nešto dobiti i na račun tih brendova. Jednako tako nestali su svi giganti u BiH, počevši od Agrokomerca, Slavka Rodića, Sokola iz Mostara...

Očito je da u SDA nije bilo pameti da se napravi više i krene u razvoj i zapošljavanje. Baš kao što nije bilo pameti ni da se daju odgovori na druge vrste propadanja u društvu.   

Uporedo sa uništavanjem firmi nije stvarano ništa novo za razvoj privrede. Niti jedna nova firma nije grabila ni približno krupnim koracima, da bi se izdvojila iz sivila prosječnosti.

Sve je danas na tom nivou preživljavanja i prosječnosti. Kakva je u svojoj suštini postala i najveća nacionalna stranka u Bošnjaka.

U isto vrijeme u državnu instituciju i javna preduzeća su trpane familije i stranačka podobna armija.