Licemjerna Hrvatska vanjska politika prema BiH

Piše: H. Ljevo

Kada je u pitanju vanjska politika Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, ona je već punih 25 godina konstantna, piše Patria.

Ta politika može se svesti u jednu jedinu riječ - licemjerje.

Od nezavisnosti Hrvatske i Bosne i Hercegovine, smijenjivale su se vlade i predsjednici u Zagrebu, ali politika službenog Zagreba prema Sarajevu ostajala je ista.

Izuzetak je bio jedino predsjednik Stjepan Mesić, jedini koji je vodio dobrosusjedsku i prijateljsku politiku prema BiH, ali usamljen nije mogao ništa uraditi, pogotovo jer u hrvatskim političkim predstavnicima u BiH nikada nije mogao steći pravog sagovornika.

Svaki put kad Hrvatska dobije novog predsjednika ili premijera, ona ili on, prvo dođu u Sarajevo gdje održe slatkorječiv govor u kojem se pozivaju na dobrosusjedske odnose, ali već istog ili sljedećeg dana odu u Mostar gdje potpuno promijene ploču i baš kao da Draganu Čoviću i čelnicima HDZ-a polažu račun i pravdaju svoj govor održan u Sarajevu.

Čak više nije bitno ni iz koje stranke dolaze hrvatski premijeri i predsjednici.

Od HDZ-a više malo ko očekuje neku pozitivnu politiku prema BiH, ali teško je shvatiti politiku hrvatskog SDP-a.

Sjetimo se samo posjete bivšeg premijera i lidera SDP-a Zorana Milanovića, koji je u širokom luku zaobišao Sarajevo i otišao u Mostar gdje je obišao stranačke prostorije HDZ-a kao da se radi o službenim institucijama države BiH.

SDP-ov zastupnik u Evropskom parlamentu Tonino Picula, u kojem su građani i Hrvatske i BiH dugo gledali neko svjetlo na kraju tunela također je počeo slijediti politiku HDZ-a i zagovarati federalizaciju BiH, što je samo ušminkani izraz za treći entitet.

Vesna Pusić je tokom izglasavanja Deklaracije o Domovinskom ratu u hrvatskom Saboru 2000. godine na sebe navukla gnjev hrvatskih nacionalista i stekla epitet nacionalnog izdajnika glasavši protiv Deklaracije u kojoj se navodi da Hrvatska nije vodila agresorsku politiku prema BiH, ali je godinama kasnije kao ministrica vanjskih poslova Hrvatske u Milanovićevoj vladi spominjala mogućnost promjene ustavnog uređenja BiH „onako kako se građani BiH dogovore“.

Dolaskom na vlast „evropeiziranih“ Plenkovića i Grabar Kitarović opet se kod mnogih pojavila nada u bolje odnose dvije države, ali su očekivanja vrlo brzo splasnula.

Umjesto podrške evropskom putu BiH, hrvatska predsjednica je krenula u borbu protiv, navodnih, hiljada islamista za koje, izgleda, samo ona zna gdje se kriju.

Ozbiljnu podršku evropskom putu BiH zamijenila su stranačka okupljanja u Neumu „nositelja evropskih vrijednosti“ i pozivi za izmjene Izbornog zakona.

Čini se da jedinu iskrenu dobrosusjedsku politiku prema BiH iz Hrvatske zagovaraju aktivisti nekih nevladinih organizacija i ljudi iz malih ljevičarskih stranaka koje su u ovom trenutku daleko od prelaska izbornog praga i ulaska u hrvatski Sabor.