SDA na nepoznatom terenu: Decenije kulturnih i obrazovnih promašaja

SDA je politička stranka koja je u vlasti od 1990. godine. Nakon rata se očekivao napredak na svakom polju, bolji život ljudi i rast zapošljavanja. Ali, sve što se događalo ličilo je na hod puža u bolju budućnost.

Sa SDA-om na čelu bošnjački narod je gubio bitke na svim poljima. Katastrofalna privatizacija, totalno privredno propadanje i najveća armija nezaposlenih u Evropi. Sve veći dugovi. Propast obrazovanja, od osnovnog do fakultetskog. Nedostatak kulturne strategije više od tri desetljeća nakon rata. Pad na svim poljima, od pravosuđa do  kadrovskog sloma izvršne vlasti u brojnim resorima.

Povezani tekst

Privredni slom po modelu SDA: Kriminalna privatizacija i životarenje u prosječnosti

Ovo je drugi dio feljtona u kojem se analizira pogubna vlast nacionalne partije u Bošnjaka, a koji objavljuje bh. novinska agencija Patria.

Nemamo kulturne politike i kulturne strategije, niti smo je imali zahvaljujući upravo ležernom odnosu SDA i njenim uglavnom nesposobnim kadrovima. Vlada katastrofalno stanje u kulturi i obrazovanju zahvaljujući upravo intelektualnoj nemoći i nepostojanju duhovnosti unutar SDA.

Desetine je apsurda i višegodišnjih promašaja obilježilo djelovanje stranke na ovom polju.

U predškolskom uzrastu djeca praktično ne uče ništa ni o genocidu nad Bošnjacima Srebrenice, ni o zločinima koji su se dogodili prije dvadesetak godina. Udžbenike uglavnom pišu stranački SDA-ovi kadrovi, pa i ne čudi što tamo nema poglavlja o zločinu genocida u Srebrenici.

SDA bi se mogla zvati Stranka manjeg otpora, jer ide tim linijama. Potpuno pogrešni procesi u osnovnom školstvu sa totalnim, reklo bi se neizdržljivim opterećenjem i djece i roditelja. Djeca su dobila deveti razred a odnedavno i maturu da polažu. Uopšte nije jasno zašto generacije koje su školu doživljavali kao radost danas ne daju djeci da imaju svoje djetinjstvo?

Udžbenici se mijenjaju svake dvije godine, a navodni autori ne pišu niti jednu rečenicu bez inverzije.  To ponajviše pokazuje da su bajagi autori ustvari obični prepisivači udžbenika iz Srbije, Hrvatske ili čak Crne Gore. Drugo, najteža posljedica tiče se nemoći djece da normalno i prirodno uče izloženu materiju. Reklo bi se da je stalnim prepisivačkim inverzijama i prepisivačkim akrobacijama sve to dovedeno do apsurda. Pred tim šizofrenim rečenicama su ogromne logične rupe, pa nije čudo što djeca teško ili nikako ne prihvataju lekcije iz ovakvih udžbenika. Ono što je svakome jasno nije tvorcima kulturne i obrazovne politike iz SDA, pa se agonija ponavlja beskonačno i više od dva desetljeća.

Naime borba za bosanski jezik bi prvo trebala da se događa na prostoru sa bošnjačkom većinom. Lekcije iz bosanskog upravo toj djeci se serviraju kao da je riječ o tehnologiji vasionskih brodova, a ne o jeziku sa kojim su se ta jadna djeca rodila. 

Standardi bosanskog se upravo ne primjenjuju na javnim servisima. Sve što se čita, čita se sa pogrešnim akcentima. Već godinama na tim servisima prevladava hrvatski jezik, pa već predugo nema ravnopravnog tretmana bosanskog jezika. Uostalom, propadaju i televizijski servisi, jer SDA kao i i svim značajnijim segmentima ne prepoznaje državotvornost.

Izdavaštvo i ne postoji. Odavno se ne čuje da postoje budžetske pomoći i podrške izdavaštvu, koja je nekada dijeljena mrvicama, ali je značila kakvu takvu nadu.  Susjedne države Srbija i Hrvatska imaju tridesetak puta veće izdavaštvo od BiH. Dakle, na svaku izdatu knjigu u BiH imamo po tridesetak izdanja u Srbiji i Hrvatskoj. Stanje sa prevodilaštvom je jednako tragično. Jedan od najvažnijih poslova u kulturi je potpuno zapostavljen i gotovo ponižen. SDA-u prevodilaštvo treba samo za njihove susrete sa strancima. 

Sedam institucija kulture su gotovo ugašene upravo u vrijeme vladavine SDA i njenih kadrova: Muzeji, Nacionalna biblioteka, Federalni arhiv i Arhiv Bosne i Hercegovine, su preživjeli i uporno i dalje rade zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca.            

Ne postoji niti jedan dugometražni film o bližoj ratnoj prošlosti koji je snimljen, pa nije bilo ni finansiranja budžetskim novcem. Naime, u kantonima, gdje je neprikosnoveno vladala SDA moglo se osigurati sredstava kojim bi se napravio dugometražni film. Međutim, bh. filmska industrija je napravila veliki broj izuzetnih ostvarenja uglavnom sa stranim producentima. Dakle, reditelji koji su proslavili BiH nisu dobili ništa značajno od ove države.

Kulturna politika do sada je imala samo neka individualna obilježja ministara po kantonima. Naime, javna je tajna da su se novci iz kantonalnih budžeta selili ponajviše prema susjednim državama.  

Dokumentaristika o ratu je uglavnom stvar savjesnih i vrijednih pojedinaca. Država u tome, preciznije SDA, kao da nipošto nije željela javno učestvovati.

Ta linija nezamjeranja je vidljiva na svakom koraku. Pogledamo li i sport, čijeg ministarstva nemamo ni na nivou kantona, entiteta pa ni države, vidimo opet identično stanje. SDA je stranka koja nikad ne igra na tuđem terenu. Sredstva koja se izdvajaju su mizerna, a rezultate imamo gotovo isključivo od sportista koji su na „životu i radu u inostranstvu“. Izuzimajući samo bosanske borbene sportove: džudo, karate,  taekwondo i boks.