Na današnji dan 2013. godine Tribunal u Hagu izrekao je prvostepenu presudu Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću. Prliću je izrečena kazna od 25 godina zatvora i proglašen je krivim po svim tačkama optužnice. Stojiću, Praljku i Petkoviću od 20, Ćoriću od 16 i Pušiću od 10 godina zatvora. Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Mate Boban, te ova Prlićeva grupa osuđeni su za udruženi zločinački poduhvat, stoji u obrazloženju suda. Sudsko vijeće je zaključilo da je krajnji cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio uspostavljanje hrvatskog entiteta unutar granica Banovine Hrvatske iz 1939. Entitet je trebalo pripojiti Hrvatskoj ili da postane neovisna država unutar BiH, kaže se u presudi, piše agencija Patria.
Za desetak dana u Mostaru će se održati koncert podrške ovim “haškim uznicima”. Politika logora, ubijanja i rušenja gradova tako je dobila koncertnu podršku i neku vrstu pritiska na Tribunal u Hagu pred drugostepenu presudu. Dogovori Tuđmana i Miloševića, pa Karadžića i Bobana, te Prlića i Lukića, doveli su do toga da su Hrvati svedeni na nekoliko općina zapadne Hercegovine. U isto vrijeme na prostoru RS gdje ih je uoči rata bilo 220 hiljada, danas ih ima manje od 6 hiljada.
Premda sve danas izgleda jednostavno, bosanski Hrvati su se dugo opirali i nisu pristajali na ideje o podjeli BiH. Stjepan Kljuić, prvi predsjednik HDZ-a BiH, sjeća se skupa u Mostaru 24. marta 1991. godine kada ga je Mate Boban pokušao skinuti sa vrha HDZ-a:
“Moji protivkandidati Miro Lasić i Miljenko Brkić dobili su po jedan glas. Dakle, glasali su za sebe. Mate Boban uveo je svoje Hercegovce u jednu prostoriju. Kad su se prebrojali, bilo ih je 53. Na toliko glasova je i mogao računati. Bio je to moj trijumf. Dobio sam 235 glasova od 290 delegata. Dakle, svi predstavnici bosanskih Hrvata su bili uz mene. Na nagovor Šuška, Boban je ustao i poljubio me “u znak jedinstva”. Tada je usvojena platforma HDZ-a: Cjelovita BiH i afirmacija hrvatske komponente.”
Ali, Tuđman i Boban su vrebali sljedeću priliku. Kljuić je sve učinio da do katastrofe ne dođe. Održan je zagrebački skup 13. juna 1991., gdje su se opet našli svi politički lideri Hrvata Bosne i Hercegovine.
“Govorilo se o podjeli Bosne i Hercegovine i ja sam se tada suprotstavio takvima namjerama. Sjećam se da je Vice Vukojević bio za podjelu BiH između SR Jugoslavije i Hrvatske, bez Bošnjaka. Najprije se govorilo o podjeli BiH rijekom Neretvom. Hrvatska će biti desna obala rijeke Neretve, zagovarao je Vukojević i Konjic, Jablanica, osim Stoca. Reagirao sam i rekao kako su Bošnjaci tamo većina. Malo ko zna da je i tada većina prisutnih čelnika HDZ-a opet stala uz mene i pobunila se protiv podjele BiH”.
Pola godine kasnije, u decembru će se održati novi skup u Zagrebu, u organizaciji Tuđmana. Tada su se tražile teritorije kao na pijaci. Kljuić se sjeća: “Jedan je govorio: ‘Dodaj ove dvije općine, Jablanicu i Konjic ovamo meni’. Rekao sam: To nije moguće, jer su to općine koje imaju 70 posto populacije Bošnjaka. ‘Ali, te mi općine trebaju zbog komunikacije’, bio je odgovor koji sam dobio.”
U februaru 1992. Kljuićeva bosanska struja će izgubiti i pobijedit će ovi kojima se danas sudi za udruženi zločinački poduhvat. Oven piše u svojim memoarima “Balkanska odiseja” da ga je “Izetbegović upozoravao na trgovinu Posavinom, plašeći se da će je Hrvati definitivno dati za malo više zemlje u Hercegovini.” Sve te razmjene pravljene su brutalnim zločinima i etničkim čišćenjem. Koliko se daleko išlo u ovim razmjenama teritorija, govori i detalj u snimljenom razgovoru srpskih i hrvatskih bivših policijskih funkcionera Miće Stanišića i Bruna Stojića. Stanišić govori Stojiću: “Čuješ, dat ćemo vam sve ovo ovamo: Visoko, Vareš, Kakanj… I Zenicu ćemo vam dati.”
Čak i mirovni pregovarači prihvataju i guraju zamjene gradova, pa Oven predlaže Izetbegoviću: “Pokušajte odmah dogovoriti zamjenu Kiseljaka i Kreševa za Bugojno i Gornji Vakuf.” Bila je to Tuđmanova ideja, za proširenu Hercegovinu.
Dr. Rusmir Mahmutćehajić je matematički odredio koji prostor se u stalnim srpsko-hrvatskim trgovinama teritorijama nudio Bošnjacima. Za Srbe je određeno 62,94 postom, za Hrvate 20,88 posto. Preklapalo se i bilo sporno u ovim srpskim i hrvatskim interesima 12,63 posto teritorija. Djeluje šokantno, ali za većinski narod je ta teritorija iznosila samo 1.818 kvadratnih kilometara, odnosno 3,52 posto Republike BiH.
O kakvim “uznicima” se radi rekao je u svom intervjuu zagrebačkom “Globusu” slavni američki novinar Roj Gatman. Naime, Gatman je svojevremeno razgovarao sa Slobodanom Praljkom generalom HVO i HV-a: “Bio je to jedan od najčudnijih intervjua koji sam ikada napravio. On (Praljak) je govorio o potrebi bosanskih Hrvata za životnim prostorom rabeći termin ‘lebensraum’. Nisam vjerovao svojim ušima kad je izgovorio baš tu riječ.”
Tuđmanova i Bobanova zaokupljenost teritorijom dovela Hrvate do nestanka u najvećim dijelovima Bosne. To je rezultat jedne užasne politike koja je izabrala prijateljstvo i saradnju sa srpskom stranom. Zato danas ima 6000 Hrvata u RS-u i pored otvorene i prijateljske ekonomske, privredne i vojne saradnje tokom čitavog rata.
Danas HDZ djeluje mirnodopski, moglo bi se reći na istim ciljevima kao nekad Mate Boban: Bez Hrvata u RS-u i sa Hrvatima grupisanim u onih nekoliko općina zapadne Hercegovine.